Idealno jutro. Evo kako ga ja zamišljam. Budim se bez alarma, svježa i odmorna, uz miris kave i laganu glazbu u pozadini. Na stolu me čeka zdrav doručak, sunce miluje prozor, a ja uz osmijeh listam stranice omiljene knjige i uživam u miru.
A onda – realnost.
Alarm zvoni iako mi se čini da sam zaspala prije pet minuta. Jedna sam od onih koji se bude već na prvi alarm, ne odgađam ga nekoliko puta kao neki koje ovom prilikom neću imenovati. (Ali spava pored mene i remeti mi san kada radim poslijepodnevnu smjenu ili, još gore, na slobodan dan.)
Buđenje nakon prvog alarma nekima se možda čini kao supermoć, ali u stvarnosti to znači da čim otvorim oči stvarnost postaje moj neprijatelj, a krevet preveliko iskušenje da se vratim pod toplu deku.
Uskakanje u odjeću više nalikuje borbi s oživljenim trapericama koje su se preko noći smanjile (sigurno nisu kolači krivi, nećemo se lagati).
Doručak? Ma kakvi! San mi je previše dragocjen da bih ga mijenjala za zobene pahuljice. Uostalom, čemu doručak kad mi je najvažnija misija preživjeti jutro s minimalnim brojem suza? Ako stignem progutati gutljaj vode te pronaći i zgrabiti ključeve, već sam na konju. Srećom, idem autom na posao, pa barem ne moram trčati za autobusom iako me brzina kojom izletim iz kuće katkad natjera da se osjećam kao da sam trčala za tri autobusa.
Ali prava akcija tek počinje kad dođem na posao. Dok većina ljudi pije svoju jutarnju kavu ja, raščupane kose i pospanih očiju, imam jedan cilj. Pokušavam se praviti da znam što radim. A to je slaganje polica, odgovaranje na sto pitanja, izbjegavanje sudara s kupcima i balansiranje između ljubaznosti i preživljavanja. Kod nas je sve brzo, brže, najbrže! Ako nešto možeš obaviti odmah, već kasniš.
Ipak, nije sve tako crno. Postoje i sivkasti dani u mojem životu. Dođu i oni dani kada idem u tu famoznu poslijepodnevnu smjenu gdje mi je oduzeta mogućnost produženog spavanja. Ali zato si tada uzmem vremena za kavu i doručak. Čak se i protegnem kao u reklami za lagodan život. Tada i sunce sja nekako ljepše, ili mi se samo čini jer nisam na poslu i ne odrađujem kardio trening.
Ali takva su jutra rijetka, gotovo mitska, poput jednoroga ili kupaca koji ne prigovaraju.
U tim jutrima zavirim na društvene mreže.
Instagram, naprimjer, nas uvjerava da postoje ljudi koji se bude s besprijekornom frizurom, piju smoothie iz fancy čaša i lagano se protežu uz pogled na ocean. Zanima me imaju li ti ljudi dane kad izlaze iz kuće s različitim čarapama i završi li im ikad kava na majici umjesto u ustima?
Zaključak? Idealno jutro postoji samo na Instagramu ili na reklamama. Ono je mit. Pravo jutro je ono kad uspijem doći na posao s obje (po mogućnosti iste) cipele na nogama, ključevima od ormarića, novčanikom, dostojanstvom i barem malo zdravog razuma.
Kolumna: Na valovima riječi – Anna Lowen
