Od naslova
ne mičem se danima,
baš kao ni od
tvog osmijeha,
koji dušu mi –
nevidljivim rukama obuhvaća.
Uvijek se dvoumim
oko istog pitanja…
Koja se to sila
u meni slomila
onog trena,
kad sam te zavoljela?
Onda zavlada tišina
i misli se nađu
u okovima,
a ja stvaram
bezbroj pjesama,
s jednim imenom
na usnama.
Toliko je onih
sličnih meni,
koji dane provode
u samotnoj sjeni,
sve dok ponovno ne ožive
i onda u tom jačanju
više na odustajanje –
ne pomišljaju.
Lorena Vojtić
