Noć se spušta
niz rubove mojih misli,
kao tiha voda
što pamti svaki kamen,
i u toj tišini
gdje vrijeme sporije diše,
još uvijek čujem
kako izgovaraš moje ime.
Tvoja blizina — topla,
gotovo stvarna,
kao trag parfema
na zaboravljenom kaputu,
uvlači se pod kožu,
nježno i uporno,
i ostaje tamo
gdje riječi nemaju pristup.
Dodiri tvoji — meki
kao sumrak na koži,
razlijevaju se kroz mene poput zlatne prašine,
i svaki uzdah nosi
težinu neizrečenog,
kao pismo
koje nikad poslano nije,
a boli.
U tvojim očima
gorjele su tihe svjetiljke,
one što vode putnike
kroz vlastite tame,
i ja slijedila sam
taj nemirni sjaj,
kao more
što bez pitanja ljubi obalu.
Sada te nema — a ima te posvuda,
u toplini šalice
koju držim predugo,
u naborima jastuka
koji pamti tvoju tišinu,
u zraku
koji miriše na nešto što ne prolazi.
I shvaćam — ljubav nije uvijek odlazak ili dolazak,
nego trag
koji ostaje na koži postojanja,
nježan, žudljiv, neizbrisivo tih,
poput mirisa koji nikada ne prestaje.
Marijana Šimić
