Gdje sam te to izgubila
u vremenu bez vremena,
nestašno te ispustila iz ruku?
O, da sam bar više cijenila šum,
a zanemarivala buku.
Trgnem se na zvuk koraka,
probude me otkucaji sata.
Gledam, skoro će ponoć,
ponavlja se isto, isti sat.
U nastajanju nestaje vrijeme
povlačeći za sobom i ono nešto
spremljeno, a zagubljeno.
Karolina Obradović
