Bilo je dana kad sam bježala u crtanje a nisam u glavi imala koncepciju. Osjećala sam se prazno. Premetala bih papire, “buljila” u boje, nisam se mogla odlučiti u koji svijet pobjeći – što nacrtati a da mi to uzvrati harmonijom i zadovoljstvom. A opet; nisam bila dobro. Ponekad ni tablete za smirenje nisu donosile dovoljnu tupost ni odmak.
Najbolje je bilo umoriti se dnevnim čišćenjem, popodne pobjeći u kreposan san, gledati reprizirane sitcomove. Veselili su me samo subotnji programi kad bismo se ugodno smjestili na trosjedu i uživali u mladim talentima. Za nešto sam morala živjeti i nečem se veseliti a što mi je odvraćalo pozornost od neprestanih misli i pitanja što će biti sa mnom.
…Pustite me naga u naručju sna, jer su mi vjeđe umorne od ove jave..
Džubran, H.: (iz Mala knjiga mudrosti i izreka, izbor Saša Mudrić, 1993.)
Nekad nisam uspijevala naći mir. Bila sam odviše tužna i prečesto sam plakala. Mojoj tuzi pridružila se još jedna; umro mi je bratić u kolovozu 2014. kojeg sam od ranog djetinjstva voljela kao rođenog brata i svaka pomisao na njega izazivala je u meni takvu razarajuću bol da sam mislila da ću poludjeti. Srce mi se doslovno slomilo. Zato sam prvu seriju slika pretvorila u izložbu i posvetila je njemu. Karcinom, smrti, sprovodi, sve više oboljelih iz našeg kruga poznanstava; imala sam dojam da mi se cijeli svijet raspada i da ide u nekom zastrašujućem pravcu.
Tako je nastala ova slika: iz bijesa i ljutnje. Istisnula sam nijanse koje volim, jesenske boje tuge i počela s rukavicom vući poteze. Nije bilo dobro, nisam baš bila zadovoljna. Pa sam lijepo, preko cijele slike napisala Nabijem vas sve na… nešto, “zakucala” sam sve emocije duboko u njezinu nutrinu, poslala je dovraga i rekla joj da ću je ostaviti ali da mi se previše ne približava. Ni ona, ni bol koje je bila simbol.
Život ne bira trenutke kad nam odgovara da nam nešto nametne. Mi smo ti koji se moramo naučiti s tim nositi. Nije da nas jača ono što nas ne ubija. Ne. Mi postajemo krhkiji, ranjiviji ali i spremniji da sa svojim tugama naučimo živjeti i počinjemo lakše razumijevati tuđu bol. Život nas troši, mi trošimo njega. Nek’ mu bude. Priznajem poraze, ne grabim uspjehe, ali u tom spletu prožimanja nas i života, iznjedri se najčešće život. Pobjednici smo dok ne pristanemo na kraj.
Nabijem nešto na ne znam što, ali nabijem. Dao si mi bolest, uzeo si mi Njega, al’ ne dam ti da mi uzmeš BORBU.
Kolumna: Ako pokrenem jedan kamen
Marina Smokvina
Autorica slike: Marina Smokvina, akril na papiru
