Ja stvarno volim distopijske priče, i ne sjećam se da sam čitala jednu, a da mi se nije svidjela. Ima nešto u tim futurističkim prikazima što bi nam se sve kao ljudskoj vrsti moglo dogoditi ako nastavimo ovim putem kojim sada gazimo, a to je definitivno prema samouništenju. Ta je moja ljubav počela s Huxleyem i njegovim „Vrlim novim svijetom“ koji sam ja pročitala u osnovnoj školi, a evo danas se nastavlja s „Ljuskama“ autorice Jelene Hrvoj.
Nisam nikada prije čitala ništa od Jelene, no pratim ju na fejsbuku, pa otprilike znam koji žanr piše, i već dugo se meračim pročitati nešto njeno, i baš sam zadovoljna da je konačno i ona došla na red, jer Jelena je svakako osoba koja zaslužuje podršku blogera, autora i čitatelja. Ona nije samo autorica, ona je i vlasnica Naklade Cranium, izdavačke kuće koja je ako sam dobro shvatila, specijalizirana upravo na ovakve vrste priča – fantasy, horor, distopija. Okej, hororce ću preskočiti, ali volim s vremena na vrijeme napraviti i izlet u fantasy priče, a distopije baš volim.
Čim sam knjigu uzela i ruke i otvorila ju, odmah na prvi pogled sam primijetila da je neobična. Paginacija kreće od prve stranice, impresum je gotovo prazan (znam, tko to uopće i čita?), a onda ide riječ autorice. Jelena tu objašnjava kako je ovu priču napisala 2011. godine, te odmah upozorava čitatelja kako je prepuna nepravilnosti, rupa i mana, te kako se ona kao autorica i vlasnica izdavačke kuće odlučila tiskati ju baš namjerno u takvom obliku. Ona ima svoje obrazloženje za to, koje meni osobno nije sjelo, no dobro, svatko ima pravo raditi po svom. No moram reći da ju u jednu ruku i shvaćam – možda to nije napisala ili izrekla, ali vjerojatno je ili doživjela ili bila svjedok sve češćem cyber bullyingu kojem su mnogi domaći autori i manji domaći izdavači podvrgnuti od strane ‘iskusnih i stručnih kritičara’, pa ako je ovo neki njen način da tim istim pokaže srednji prst, ja ću joj se duboko nakloniti i reći – bravo, total respect! Ali ako je posrijedi nešto drugo, reći ću – šteta, jer po mom mišljenju ova je njena priča ipak zaslužila malo više ljubavi i pažnje prije puštanja u tisak (koliko je teško samo označiti cijeli tekst i poravnati ga?).
Jelena jako lijepo piše, sviđa mi se njen način izražavanja, njen način na koji čitatelja odmah uvlači u priču i tjera da se suživljava s likovima, a njena glavna junakinja ove priče me nekako navela da razmišljam upoznajem li ja to Jelenu kroz nju? Ne znam zašto, jer Jelena i ja smo zaista kratko komunicirale putem poruka u inboxu u svega par navrata, no njena Aurora mi zaista djeluje kao prikaz nje same – način na koji priča o kavi, stav koji ima prema hrani, cigarete koje obožava, tetovaže koje su osebujne kao i ona sama, njen pogled na svijet i odnosi s drugim ljudima, prije i poslije apokalipse – nemam pojma, nekako sam imala dojam da je to Jelena, velikim dijelom. Zaista sam nekako osjećala da su neki njeni citati zapravo Jelenini. U priči sam zaista uživala, nije mi bila prepesimistična, već poprilično realistična i uvjerljiva, što puno govori i Jeleninom pisanju – iako ima dosta toga nerazjašnjenog, nelogičnog i zbunjujućeg, na što je sama autorica i upozorila odmah na počeku knjige. No činjenica da ova knjiga nije čak ni vizualno uređena (na nekim mjestima ima 5-6 stranica teksta koji je u potpunosti bez odlomaka npr. – dakle ogroman, ogroman komad teksta bez pauza) je meni dosta otežavala čitanje. Bilo mi je na trenutke zamorno pratiti tekst tako u jednom velikom komadu koji se proteže preko jedne ili više stranica, no s obzirom na zanimljivost priče, pregurala sam i to. Ja stvarno nisam osoba koja će kritzirati ili tražiti mane nekome ili nečemu, ali meni se ova priča toliko svidjela, da sam si cijelo vrijeme čitanja mislila – šteta. Baš šteta. Šteta što si Jelena nije dala truda urediti ju, srediti ju, i onda tiskati i predstaviti u njenom punom sjaju, jer zaista je fantastična. Uz to, kada knjigu platite 130kn, ipak očekujete više od nje, to moram reći, i to mi je jedina zamjerka zapravo.
Ali dobro, život nije savršen, ljudi su zaista daleko od savršenstva, pa prihvaćam i ovu knjigu kao nešto takvo – daleko je od savršenstva, ali je odlična. Draga Jelena, drago mi je da si mi dala da zavirim u tvoj svijet mašte, bio mi je to dobrodošao izlet u kojem sam uživala. Samo se u jednom ne slažem s tobom – ne sanjamo svi tuđe živote, i ne ganjamo svi tuđa postignuća. Ja nisam stekla dojam niti da ti sama to radiš, ti si za mene odličan original, koji bi sigurna sam bilo nemoguće kopirati, sve i da to netko poželi pokušati.
Knjigu preporučujem, ali budite svjesni što kupujete, i u kakvu se avanturu upuštate s njom!
Saša Jakšić – Ovisna o čitanju
