Dok gledam bezbroj zvijezda na nebu, razmišljam o očima mojih kćeri… Starija kćer ima istu boju očiju kao ja (potočnica moja), a mlađa predivne zelene, iste boje kao moj bivši muž…
U mislima sam daleko, na drugoj strani Hrvatske, u Dalmaciji pa u Osijeku gdje su one. Nedostaju mi strašno kao i moji unuci, moji golubovi… Teško mi je biti odvojena od svojih najmilijih, brine me što ne mogu biti uz njih, a život me od njih davno razdvojio (sama sam kriva).
Ali djeca odrastu i odu svojim putem kad tad. Ja sam sve izbore u životu (čini mi se) napravila krivo… Stavljala sam sve druge osobe ispred sebe, a o sebi i o svojoj djeci najmanje brinula (neka mi oprosti Bog)… Teško mi je u ovim trenucima samoće. Molim dragog Boga samo da su one dobro i da moje grijehe ne zamjeri njima.
I sad kad sam ja na životnoj prekretnici, ne znam što mi je činiti. Ja bih sve od jednom, a to nije izvedivo, bar ne meni. Bolesti me muče, nečista savjest me muči. O Bože, presveta Bogorodice Marijo, svi sveci i svetice Božje, anđele čuvaru moj, molim vas sve da sačuvate moju djecu i unuke od svakoga zla, kao i cijelu moju obitelj i sve prijatelje.
Imam sreću da imam prijatelje/prijateljice koji su s godinama postali obitelj i puno mi znače, i previše… Ali kuda sad da krenem, na koju stranu? Kćeri koja me treba ili da se držim ustaljene rutine kako bih pomogla sama sebi? Ne znam… Ne mogu sama sve, nije u mojoj moći i znam da mi može pomoći samo dragi Bog (ukoliko sam dostojna, a smatram da nisam)…
Ali vjerujem, čvrsto vjerujem da dobro uvijek pobjeđuje. Neznatna sam u cijelom svemiru, a opet, kroz ovu korizmu, razmišljanja sam da je Isus umro na križu za sve nas i otkupio naše grijehe, samo se treba pokajati. Skupa s Njim nosim breme cijelog svijeta na svojim leđima i meni je moj križ najteži kao i svakoj drugoj osobi na svijetu…
Što mi je činiti? Baš ništa, vrijeme će svoje pokazati, a ja, boreći se sama sa sobom ništa neću riješiti…
Anada Kotorac
