Predavanja su se završila i zamišljeno sam koračala dvorištem koledža. Usporeno sam hodala, obuzeta razmišljanjem koju bih knjigu ovoga puta mogla posuditi iz biblioteke.
,,Hej, knjiški zmaju, treba mi tvoja pomoć!” -povikala je Jessica prije nego što je potrčala prema meni. Zastala sam da bih je pričekala.
,,Kuda si se uputila, ako smijem znati? I imaš li neka posla danas?” – upitala me je.
,,Kao da me ne znaš.” – zakikotala sam se.
,,Pravac gradska biblioteka!”
,,Mogu li sa tobom?” – molećivo me je pogledala, a ja sam se zapanjila.
,,Ti? U biblioteci?” – odvratila sam kontrapitanjem, ne skrivajući iznenađenje koje je obojilo moje lice nakon njenih riječi.
,,Knjiga i ti ste na Vi. Otkud sada ova nagla promjena?” – sumnjičavo sam zaškiljila prema njoj.
,,Saznaćeš uskoro. Samo mi reci postoji li tamo ikakva literatura uz pomoć koje bih mogla naučiti znakovni jezik?”
,,Naravno, sestro! Na svako je tvoje pitanje odgovor – da!” – odgovorila sam i nasmiješila joj se.
Danas, šest godina nakon tog dana stojim pored Jessice, moje najbolje prijateljice i od ovog dana – kume. Oči mi se pune suzama radosnicama dok pred matičarem izgovara sudbonosno ,,DA”, a potom se okreće prema svom suprugu i na znakovnom jeziku mu govori: ,,Volim te najviše na svijetu.”
Darya Noel Mason
