Voda je isprala tišinu.
Toplinu je parala kroz
ugrijani zrak ljeta.
Mirisi nestaju pod
vrućinom, teški,
kao uzduh večeri,
kao sjeta…
Večer približava sjenke,
kasno ljeto mre na
rukama jesenjim,
Cjelov putuje na
Mjesečevim mladim
grudima… Voda
pjevati zna: i ona je
nekoć nebo ljubila.
Jagoda Vičević
