Još u mlađim danima shvatila sam da sam kao list – prolazna, nezapažena… pada s drveta na pod, a da nitko nije ni primijetio, te ga gaze i gaze, dok od njega ne ostane ništa.
Misliš da me se netko sjeti?
Da netko pomisli na mene, eto onako bez veze?
Ne!
Zašto i bi, tko sam ja uopće da bi me se netko sjetio, da mi se javi eto samo da vidi kako sam?
Ako se i jave, sigurno nešto trebaju, a ja sam i dalje kao list – prolazna, nezapažena.
Pogledam se u ogledalo i što vidim?
Ništa!
Prazno, blijedo, umorno lice… niti sam majka, niti žena, niti ljubavnica, niti prijateljica… samo neki obris u ogledalu.
Da li me i drugi tako vide?
Vjerojatno.
To su mi na mnogo, mnogo načina pokazali i rekli – jedan običan, prolazan, nezapaženi list…
Susan Day
