Slomljena sam
pred ogledalom bola
dok prošlost se prikrada
poput najstrašnijeg lopova.
Okružena masom,
a tako sama
gledam prošlost
koju okružuje tama.
Tada sam izašla jača
bila sam borac pravi,
al’ prošlo je vrijeme
i srce sve više stari
nema snage, ni jakosti,
a život se svojski trudi
da svima napakosti
za svaki trenutak sreće
on naplati
dvostruko više nesreće
i shvaćam da ovaj
život koji živim
da je samo san
i trajat će samo
dok ne svane novi dan.
A šta onda će biti?
Ponovno sreća ili
ću suze liti?
Kako bilo dalje
nastaviti se mora
san je upozorenje,
ali vidjet ćemo što
donosi zora.
Jer ja sam još samo
jedna lutaka
u igrokazu što
režira ga život
hodam, živim, dišem,
pravim ponovno korake sve
al’ odbijam da više padam,
to ne želim, ne…
Martina Kopić
