Slomljena nad
oceanom tuge
što vuče me u svoje
duboke ponore
klečim na žalu
od bola što
lomi me popola
dok vjetar čežnje
udara u moje tijelo
kidajući slojeve
u koje sam se omotala
ne bih li se zaštitila
i dok polako tama me
preuzima
stišćem ruke
i ispuštam zadnji,
nemoćni krik
i više nema me…
Martina Kopić
