Ako stanem
na kraju jednog kraja
ako posrnem
i padnem
na riječ koja ništa ne spaja,
u prazno, u pustoš,
u daljine neke
odnijet će me vjetrovi
daleko od toka rijeke.
Rijeku kojom plovim
i gledam kao da je more,
veliko i nepregledno
sve od noći pa do zore.
Jer velike su želje,
a još veći snovi
za kojima idem
i prema kojima kročim,
zato stati neću
i kad me ponesu
tuga, bol il’ jad,
u danima svojim
neću tražiti kraj.
Karolina Obradović
