Baš poput zatočenice najstrože čuvanih ustanova, godišnja doba provodila je kao sudionica misterija unutar sablasnosti kuće sazidane od neočekivanih zbivanja, razmatrajući razloge ustuknuća pred izazovima što joj se nameću gotovo svakodnevno. Tek bi, s vremena na vrijeme, udahnula nezagađen seoski zrak i dotaknula travnatu rosu, napola osušenih, vrtnih pupoljaka.
Osvanula je olovno zagušljiva zora, prepuna sunčevih milovanja i topline zagrijavajuće užarenosti, ali jedino što je ta djevojka bila u stanju vizualizirati, beskonačna je rapsodija mraka. Pohitala je ka zrcalu, čija ju je refleksija, tobože zaprepastila, a metalni prsten, u čijem je središtu zeleni cirkon skliznuo je s kažiprsta dok je skupljala dijelove nekadašnje sebe. Kulminacija se nametnula kao prosjak u mrklini, koji traži dobrotu u ljudima pružajući ruke i moleći za smilovanje nepoznatih prolaznika. Danas je dan kritične odluke. Dojam mučnine svakodnevnice, nakon naglog silaska s vrtuljka grozote, preuzeo je moć apstraktnog razmišljanja i monotonije koja se slavodobitno igrala njenim arterijama. Ne, ovaj put crna krv nije šikljala po bjelini nedavno izglačane, modre halje, jer sadašnji način bio je kompletno suprotan. Prethodnom analizom pokleknuća, poduzela je oslobađajući čin- oprostila je svima koji su nedužni pretrpjeli štetu hira te nestabilne duše i u duhu se izmirila s bolnim uspomenama preotimanja, raslojavanja uma i nanošenja upitnika na umorstvo, snažnih ljubavničkih neizbježnosti. Bokal svježe, izvorske vode, natopljen kapljama bistrog potoka iz snova, smireno je čekao. Poveća količina razasutih tableta za ublažavanje ekstremnih promjena raspoloženja i duhovno uznemirujućih kolapsa, proučavala ju je strpljivo na sredini stola, paralelno izmiješana mnogobrojnih zbirkama i romanom koji nije privela kraju. Nikoga nije bilo da ju zagrli, pa je mentalno pozvala novopečenog krivca, krhkog mladića koji se svjetlosnom brzinom udaljavao od iskrenih izljeva pretjerane nježnosti i kritičke nastrojenosti, tobože opravdavajući se vlastitim slabostima, tj. izraženom nemogućnošću razumijevanja. Tada je, brzinskim ispijanjem nade za konačnim sljubljivanjem smirenosti te ravnodušnosti za kojom je oduvijek izgarala, posegnula za punom šakom tih bijelih, majušnih tableta, koje joj ionako nikad nisu pomogle, barem sve do sada. Svjesno je prekoračila dozvoljenu granicu doziranja proizvoda, farmaceutsko- mesijanske svrhe. Omamljena, točnije zatrovana od snažnog utjecaja količine ispijenih lijekova, pala je udarivši glavom o rub stola i pritom nehotično povukla keramičku vazu čije su krhotine načinile rez na desnoj obrvi, usnama bez pigmenta i bujici bespotrebnog životarenja. Ležala je, inferiorno nesigurna u svrhovitost opstanka, posve smlavljena od nagomilavanja emocija i razbuktavanja mučne kobnosti. Nerazgovjetno mrmljajući o nadolazećoj halucinaciji, trans je bio lagan, baš kao kurtoazno dozivanje muze prilikom pisanja, a perceptivno hrljenje ka završetku podarilo joj je ideal vječite otupljenosti na bol, koju je nastojala zatomiti stidom, vrludanjem poroka i nesmotrenim pogreškama zavaravanja.
Počinjen je neoprostiv, u nebo vapijući grijeh, ali to ionako ne predstavlja nikakvu važnost, jer ona više nije među živima…
Lorena Vojtić
