Zrak oko mene
težak je od onog
naboja prije nego
što nebo otvori
svoje čelično sive oblake
i sruči kapi kiše
na moju kožu
koja ionako izbrazdana je
od previše ožiljaka
što načinilo ih je
ovo surovo vrijeme
što neumorno protiče
i ne zaustavlja se da
pita boli li ili ne…
Prva munja para nebo
dok stojim na cesti,
onoj istoj gdje sve
se srušilo u nepovrat
dok srce lomilo se
na komade
slušajući riječi koje
ni najači huk vjetra
nije mogao utišati…
Prva kap pada mi na obraz
i znam da uskoro će
nevrijeme,
isto onakvo
kao i onda dok gledala sam te
kako odlaziš čvrstog koraka
sve dalje od mene
ostavljajući samo kišu da
ispire moje suze i riječi
koje zauvijek ostat će urezane
poput znamena,
ne samo u slomljeno srce
i razrovanu dušu,
već i kao trajni znam
urezan u kožu
koja ništa ne zaboravlja, a sve pamti…
pogotovo na kišne dane poput ovog…
Martina Kopić
