LJUBAV; navodi me da crtam srca, cvjetiće i leptiriće, ali zapravo ju najbolje opisuje križ!
Divna je ona toplina koja se razmili bićem kad ugledam nekoga tko mi se sviđa, drag mi je, ma mislim čak da ga volim.
Onda, da mi otvori oči, sudbina me s njime i spoji, ali i testira tu moju ljubav.
Postavlja prepreke gdje god stigne, čačka i ispituje.
Uspijemo li sebe i svoje potrebe ugušiti da bi ta naša voljena osoba bila sretna, a s tom, darovanom srećom raste i naša, onda uistinu volimo. Ako križ života prigrlimo kao blagoslov, a ne pokoru, to je LJUBAV.
BOGATSTVO; prava sam sretnica, puna sam love k’o brod!
Zakon je biti “bogat”. Bez brige kupujem sve što mi se svidi, ne kasnim s plaćanjem režija, a tek zabave, ljetovanja, zimovanja…
Bajkovite destinacije posjetim bez da išta važem!
Avionom putujem, naravno, pa nije mi karta skupa.
Bogata sam i živim k’o bubreg u loju…
Samo, evo sad trenutno živim bez bubrega jer avion se srušio i u nesreći sam izgubila oba bubrega, noge, ruku, plućno krilo i slezenu.
Bogata sam pa ću si već negdje kupiti sve izgubljeno, samo da uspijem naći nekoga tko je spreman prodati svoje bogatstvo da bi umanjio moje siromaštvo…
Blagoslovi li nas Bog pa nam u životu podari mogućnost da pod svojim srcem iznesemo i rodimo novi život, tu se rađa SREĆA.
Sreća je uzeti svoje dijete i privinuti ga na prsa, sreća je gledati to dijete kako u zdravlju raste i razvija se.
Ne zamjerite mi moje neznanje, jer u tome iskustva nemam, ali smatram da je
sreća također smoći snagu za borbu s vjetrenjačama koju vode roditelji bolesne djece, kao i roditelji djece s teškoćama u razvoju.
Netko je sretan jer ima skladan brak i u
njemu utjehu i utočište, netko je sretan jer kroz život korača u društvu dragih ljudi, nekoga usrećuje primanje poklona, netko je sretan kada daje, poklanja i pomaže.
Sreća je svakako divan dar Božji iako ga često povezujemo s nekim manje bitnim segmentima koji nam tvore i izgrađuju život.
ŽIVOT; uzimam ga zdravo za gotovo.
Često sam i ljuta jer mi život pod noge prostire trnovite staze, jer mi oči gledaju u krivom pravcu pa zapinjem i spotičem se o premostive prepreke.
Živim iz dana u dan, automatski i ne vidim ljepote koje mi život upliće u dane.
Često zaboravim zahvaliti na danu koji je, kakav god bio, ostao iza mene, kao i na onome koji mi se kao prilika osmjehnuo
kroz prvu zraku svjetlosti koja mi je zjenicu oka dotakla. Često zaboravljam poljubiti taj život, jer, eto dišem, živim i ne razmišljam o životu kao o daru.
Život je zapravo ono bitno što slavimo na rođendan, život je dar kojega slavimo na Božić, život slavimo na Uskrs…
Život zaslužuje da ga slavimo svaki dan, jer kako bi stari ljudi rekli, “kad se vile primaknu k očima, jedino za što se boriš je goli život”.
– Smatram da je sreća spoznati da smo pri rođenju dobili dar ljubavi i bogatstva. Smatram da je sretan čovjek koji je zahvalan za najljepši dar kojega je od Boga dobio, a taj dar je život jer ŽIV ČOVJEK MOŽE!
Kolumna: Iz Sandrinog pera
Sandra Utovac
