Sijedim kraj prozora i misli mi lutaju dok gledam kako kiša pada.
Ne samo niz prozor, kapi se slijevaju niz moje obraze. Plačem… Srce i duša mi plaču… Okrenuh se i baci pogled na krevet gdje stoji otvoren kofer, prazan.
Spreman je da u njega spakujem svu moju patnju, boli, suze i ranjeno srce.
Opet sam dozvolila. Dozvolila sam da me pregazi, ponizi, da ubije svaki atom snage u meni.
Dozvolila sam da otkrije sve moje slabosti i dala mu srce na dlanu.
Pitam se po ‘ko zna koji put: “Zašto?
Bože moj, zašto? Čije to grijehe ispaštam?”
Pomislih: Što da spakujem u taj kofer?
Majka dok je bila živa jedne večeri me pozvala u sobu i poklonila mi veliki crveni kofer.
“Kćeri ovo je za tebe. Čuvaj ga za uspomenu od mene i da ga čitav život pakuješ s osmjehom na licu.”
E lijepa moja mati – pomislih i zajeca još jače.
Nažalost samo ću bol i tugu spakovati u njega.
(i sad mi u ušima odzvanjaju te njegove bolne riječi)
Probole su me žestoko u srce…
Čime sam to zaslužila?
Sve ove godine je bacio u rijeku…
Za njega riječ LJUBAV je nepoznata, nažalost bio je nesposoban da voli i da je osjeti.
Spakovala sam sve one godine provedene ovdje, sve one ružne trenutke ali i pokoji lijepi kojih je bilo malo. Zatvorivši kofer sjela sam na krevet i pomisli vrijeme je da krenem.
Baš kako je i rekao: “Ako ne možeš da shvatiš i oprostiš spakuj se i idi.”
Obrisala sam suze i izašla na cestu. Vukući kofer u jednoj ruci, vjetar se igrao s mojom kosom a, ja sam išla ulicom u nove nade.
U toj zaključanoj sobi ostale su sve nevažne osobe i stvari.
Ponovo se rađam iz pepela, kao feniks.
Širim svoja krila prema novim horizontima. Još nikom nisan dozvolila da me slomi, padnem ali ustanem još jača.
Grabim krupnim koracima ka boljem sutra. Osjetim taj vjetar u kosi.
Ovaj život je moj i ja upravljam s njim. Doći će dan kad će kiša prestati padati i sunce će obasjati moje lice.
“I zato kada se jedna vrata zatvore, druga će se otvoriti, ali ne gledajte u ona zatvorena jer nećete vidjeti ona koja su se otvorila za vas“
Dragana S. Knjige
