Kiša je
opet pada neumorno
i dok nebo
umiva žednu zemlju
ja natapam svoje obraze
suzama,
nisam dugo…
Nekako ova jesen
u meni budi
onu pradavnu sjetu,
onaj iskonski bol
što ljeto ga je
samo privremeno
kamufliralo…
I ne
nisam više ista,
ali suze jednako teku
nemaju namjeru stati
sada kada popustila sam,
a brana emocija
izašla iz starih pukotina
koje nisam primjetila
dok gradila sam
nove zidove…
Teško je,
ali potrebno i
tješi me ova kiša
njene ritmične kapi
što udaraju u zemlju
prigušavajući jecaj
koji oteo mi se duboko iz duše
dok pogled
dižem prema nebu
sa prešutnom molbom
ispisanom u suznim očima
dok kiša i dalje
neumorno pada
ne praveći razliku između
svojih kapi i
mojih suza…
Martina Kopić
