Dosadilo mi je crtati apstraktne motive, slike koje su samo pretakale boje i tako praznile moju napetost i strah. Nakon nekog vremena, a da toga nisam bila ni svjesna, strahovi su postali podnošljivi. Prestala sam svakodnevno plakati, samo bi tu i tamo osjetila grč u želucu i stisnula se uz Dubravka te u njegovom zagrljaju pronalazila trenutačan mir. Držala bih ponekad maramom pokrivenu glavu u njegovom krilu, a on bi ju hitrim pokretom skinuo i češkao me po tjemenu ili bi mi zavukao ruku među dojke i lagano mi prstima milovao ožiljak. To je bio period potpune osvještenosti da sam oboljela od teške bolesti i više nije imalo smisla poricati. Priča je bila u meni i ja sam bila u priči. Trebalo se samo s tim naučiti nositi. Čovjek je jako prilagodljivo biće a nagon za preživljavanjem nešto je što me najviše fascinira. Ništa nije tako lijeno i sporo kao naš duh. Ali instinkti ne izumiru. To je dobro, jer nas ponekad štite od nas samih.
Kako se ponašao Dubravko, moj suprug, svih tih mjeseci?
Kako je moj duh slabio, njegovu funkciju preuzeo je on. Bila sam pokorna, hodala sam za njim kao malo dijete, spremno se prepustila da me vodi, jer sam znala da ima dovoljno snage za nas oboje. Nisam putovala sama, on je uvijek bio tu negdje i kad nije bio kod kuće, njegov mi je povratak uvijek pričinjao veliku radost. Zavoljela sam i zajednička jutra, kad bi satima, uz kavu, pričali o svemu, o čemu nismo stigli, dok smo oboje radili. Sve smo se više upoznavali. Govorila sam jezikom zahvalnosti.
Bio je spreman na sve samo da mi olakša tugovanje. Dok bih jutrom spavala, on bi se u ranu zoru tiho iskradao, odlazio po svježi kruh i mlijeko i sve ono što bi u kućanstvu nedostajalo, skuhao kavu i pripremio mi nešto za doručak, oprao posuđe od večere, izglačao rublje i prvih par mjeseci kuhao ručak. Posebice je sve preuzeo na sebe dok nisu počele kemoterapije. Nije mi dozvolio raditi, već me pokušavao ojačati za ono što me čeka. Među inim, trebala sam se i udebljati, jer u zadnjih godinu dana izgubila sam na težini (namjerno). Činio je sve kako bih se što više odmarala. Kremom bi mi svaki dan mazao operiranu dojku, prao posuđe poslije ručka…Kasnije, sama sam polako preuzimala te dužnosti. Spavali smo u dnevnom boravku, svatko na svom ležaju, priljubljenih lica, pa bi moje oči jutrom odmah ugledale njegove, tople i zabrinute. Nisam imala snage popeti se na gornji kat u našu spavaću sobu, jer mi se prošli život, sa svojim rutinama, činio posve dalek. Bila sam klupko straha. Ali nisam se žalila. Trudila sam se živjeti normalno. Ta, tu je bio naš sin i on nije smio osjetiti ništa što bi poremetilo njegov osjećaj da život jednakim tempom teče dalje.
Jednog petka, prije Dubravkovog odlaska na redovito druženje s prijateljima, konačno sam nacrtala jednu uličicu s kućama kao iz bajke. Odmah sam se u nju zaljubila. Rado bih se bila obrela u takvom okruženju, bilo je to, kao da nakon duga putovanja, stigneš kući. Bilo je to moje djetinjstvo, sve moje nade, sva dobra životna očekivanja, bio je to dom za mene i one koje volim. Čim ju je Dubravko pogledao rekao je da ga podsjeća na kazalište u Hvaru (kasnije je priznao da to zapravo nema nikakve veze s Hvarskim kazalištem). Kad je otišao od kuće, nazvao me iz tramvaja da mi veselo priopći kako je sretan zbog slike.
Od tada sam počela slikati iz pukog zadovoljstva.
Dijelili smo istu radost i kad god pogledamo „njegovo kazalište“, čini nam se da smo do njega stigli dugim putem, ali stalno oslonjeni jedno na drugo. Svjesni smo da je taj dom već, zapravo, u nama.
Zato tu sliku smatram njegovom. Pri svim mojim nedaćama, ON je UVIJEK bio jako, jako blizu, ponekad i ispred mene.
Kolumna: Ako pokrenem jedan kamen Marina Smokvina
Autorica slike: Marina Smokvina
