Proza

Isključena, uključena ovdje i ondje mogu biti, van dometa ovog svijeta i otputovati na neku od planeta. Čujem ne reagujem. Kao razumijem šta mi govore.Jer

Ponekad , želim vrištati. Želim vikati sve dok ne ostanem bez glasa. Želim da moje muke nestanu. Da budem dalje od svakoga. Ponekad kao da

Sjećam se tvojih cipela koje je prekrila prašina.Sjećam se tvog džempera od kašmira.Praznog ateljea na platnu naslikanih želja.Tvojih poteza kista po obrisima mog lica.Koraka koji

Osjećam ga , to divlje stvorenje koje se kovitla u mom grudnom košu, kao oluja zarobljena u staklenom zvonu. Moje srce, taj neumorni glazbenik, svira

Prvi mraz jutros u mom dvorištu.Rano jutro, iz topline doma posmatram kroz prozor.A vani hladno i miriše zima.Na stolu topli kakao, uobičajen napitak u ovim

Njihova priča…Gledao je nju kako spava u spavaćici i kako joj kosa pada po leđima… gledao je očima samotnog vuka i krenula je prema njenim

Ostao sam u ulici sam.Tu gdje sam te vidio i ljubio.Gledam kako se vole ljudi.Sjetim se vremena, kad zastudi.Kad glavu nasloniš na moje grudi.Sa mnom

“Imamo vremena.” Ne vjerujem u tu rečenicu koju mnogo puta čujem, a i sama ponekad izreknem. Prava istina je da vrijeme ima nas. Nismo ni

Ušuškala sam prazne hodnike da im bude toplije.Otvorila sam knjige da ih listaju vjetrovi.Ostavljam šešire na ulične svjetiljke kad sunce ugrije da im bude hlad.Pretvaram

Otkazani letovi, porušeni svjetovi.Dan postao noć, noć postala dan. Ogrnuta plaštom, oslobođena maštom.Složeni valovi prikazani, mi smo virtuozi, talent i umijeće jedno, drugo susreće.Izdvajam iz

Jednom, ako se slučajno sretnemo, nemoj spustiti pogled.Suoči se s očima koje su ti nekoć bile sve na svijetu… Mir, dom i ljubav.Suoči se s

Još jedan korak i prošli smo stazu.Išli smo po snjegu i mrazu.Išli smo po suncu i kiši.U dušu zapiši.Pronađi srca mog mapu.Moje će oči biti