Proza

Prije nekoliko noćiSanjah majku svoju, kao da je živa…Stajala je ispred mene prekrasna i mladaTamne kose i milog pogleda… Majko moja mila, znaš li koliko

Laž putuje stazom života i odvodi te na mnoga mjesta, otvara mnoge mogućnosti, ali je karta bez povratka, privid uspjeha, sigurna ulaznica u svijet bez

Otvorila sam knjige i pustila likove da izađu na scenu grada.Gledala sam filmove koje sam režirala pogledima.Sakrila sam ono što se u očima otkrije.Što umiju

Plakala sam zbog pogrešnih u mom životu…Plakala sam i zbog onog pravog kad smo se na kratko morali razdvojiti…Zbog djece kad sam od njih razdvojena…

Želja je poput pahulje, sleti ti na dlanove.Ti i ja crtamo po staklu vitraže i pravimo kolaže.Želje nas traže po snjegovima znaju da ljubavi među

Snijeg pada…Puste su ulice grada. Ljubav se prikrada, inspiriše i transformiše…U ovo zimsko doba na keks sa kokosom miriše…Mi šetamo…držimo se za ruke.Ostaju stope u

Bila je to noć kad je sve zastalo, kad je čak i zrak disao opreznije, a vrijeme se činilo kao starac koji je, umoran od

Lagano dolazi noć, sunce već negdje putuje, meni se ne ide, zvijezde su negdje gdje se ne vide.Znam da polako dolaze i krišom izlaze.Nebo ispisalo,

Ne ljubi ženu koja čita, jer u njoj su priče koje nemaju kraj. Njene misli šume kao vjetrovi u šumama o kojima nikad nisi sanjao.

Ustala je rano. Skuvala kafu i sjela za stočić ispod stare lipe, koja je širila opojne mirise svojih cvjetova, koji su otvarali svaku poru. Naspram

Kapi rose na paučini sunčeve zrake prikažu.Ruke će da ti pokažu, kako se mreže u nama pletu, iste kao one na drvetu.Ostavljena poruka na krevetu…Osmijeh

Nisam ja kao moj tata.Ni blizu.Možda samo njegova ženska kopija.Gora od njega. Nisam ja poput mog tate. Ne želim ništa njegovo. Volim ga, ponekad i