Proza

Sedim u svojoj terasi, u maloj kući. Oko mene je samo zelenilo i planine.Ovde sam nasla svoj mir, započela svoj novi život.A secanja izbegavam da

Trčeći po zgradi, mali je miš naišao na jednu rupicu. Radoznalo je provirio i ostao bez daha. „Koji sam ja sretnik!“ Pomislio je i ušao

Za nekoliko minuta zazvoniće telefon…ti se javi…Kad nakon uvoda kažu…odaberi…to ti govore, u najboljoj namjeri…Za to vrijeme ja ću se odmaknuti par koraka iz ovog

“Napokon u hladovini” pomisli Milica čim zakorači u svoj stan. Umorne noge oslobodi od sandala u kojima je već napravila žuljeve. Kupila ih je pre

Stojim tamo… Negdje između, na rascjepima svoje duše… Suze klize, neumorno kao jezero iz safirnih oblutaka. Drhtaj trese umorno srce, kidajući ga iznova. Vjetar emocija,

Daleko od gradske gužve, na prelepom, velikom imanju, živela je Milena sa svojim roditeljima. Kako je bila jedino dete, svi su je voleli i posvećivali

I danas sam pospremila cijelo dvorište, kući sve do tavana, oprala sam i izglačala svu opranu robu a pogotovo njegovu, jer u nedjelju kada krene

Ponovno sam uronila u svoj svijet… čarobni međuprostor… omeđen rubovima stvarnosti… Zrcale se kao dijamanti… Boje duge krase rubove očiju… suze sjaje… prijete da se

Neda je imala nekoliko neuspelih veza iza sebe. Nije mogla da rodi i čim bi to saznao njen dragi, iako se do tad kleo u

Ovdje sam…ne brini, ne idem nigdje…umoran si…znam, neće san na oči.Uskovitlali se osjećaji, kao olupine brodova na dnu mora, bez pogovora stali pred tebe.Tražiš sebe…stoji

Još petnaest dana do Nove godine. Radnje u gradu su prepune. Ljudi ulaze, izlaze, vuku pune kese poklona i namirnica kako bi što lepše proveli

“Kako su lepe” čežnjivo ih je gledala, stojeći ispred obućarske radnje.Milica je bila mlada, lepa devojka od svega 17 godina. Radila je kod gospođe Mire,