Proza

Uistinu predivna dušo, nekoć izgubljena, ali odnedavno, iznova pronađena “sestro po peru”. Danas je, po mnogočemu, specifičan datum. Pod okriljem broja sedam, prije dvadeset i

Jedan sat…do svitanja…jedan korak… od skitanja…jedan pogled kroz dvogled duše…Kao ne volim te, kao, mi smo totalne suprotnosti…kao nije mi stalo…ni maloTi vidiš to tako…okrenula

Što nas je spojilo, nas dvoje “udarenih”? Imamo iste fore, slušamo istu glazbu. Ti si pjesnik i mene si navukao da i ja ponovo počnem

Ne mogu živeti dva života istovremeno. Jedan u kojem se pretvaram da je sve u redu i drugi gde će mi srce puknuti o bola.

Spajam nitima zvjezdanog konca slike.Ostaju tragovi.A ne želim da znaš gdje sam.Ni po slikama, ni po stopama koje pratiš.Ostavljam ti dane na dlanove.Naše dane koji

U samom središtu grada, u sklopu neke velike izložbe, prilazim rubnom štandu i ugledam njega… Sada već znatno stariji, s ponekom sijedom vlasi, ali i

Dao si mi tisuću poljubaca i zabio nož u leđa na najgori način. Ostavio si drugu zbog mene, bila sam tvoja kraljica. Držao si me

Vrijeme ne liječi ranesamo prolazistvarajući kraste naranama dajući nam prividzaborava i olakšanja…No bol… ona nikada ne prolazi, ne zapravo.Ostaje kao pečat kojitek povremeno zasvrbii nakon

U jednom uglu sobe, odsjaj mjeseca dijagonalno presjeca mrak…Kroz otvoren prozor dopire svježi zrak…Na nebu ispisan znak…čujem ti korak u noći,u isto vrijeme ovom ulicom

Za dvadeset godina od sada, ne želim ti biti samo jedno ime, daleko sjećanje i blijeda slika.Nakon dvadeset godina želim biti u tvom životu. Navika,

Oduvijek sam svoja! Ne želim biti dio mase, a još manje kalupa današnjeg društva. Onaj tko to neće prihvatiti, bez ikakve ljutnje, ali jednostavno mi

Prostorija, unutar prostora, odvojena zidom i vratima.Nasred prostorije telefon. Zvoni…on uzima telefon u ruke, sjeda na pod i podiže slušalicu.Čuje glas…Šta radiš?Sjedim na podu, čekam