Stavljam papire na sto, olovka je spremna za crtanje.Crtam tebe.Ostavio si izbrisane tragove i naziru se linije iz kojih nastaje tvoje lice,Ostavio si na stolu
Ti čovječe što provodiš veče u pustim ulicama čekajući čovjeka koji si nekad bio.To je samo dah vremena lažni trag ostavio.Idi pravo, skreni desno napravi
Zna li neko ko je djevojka što svaki dan u isto vrijeme prođe ovim ulicama.Tačno u 18h ni minut prije… ni minut kasnije.A kako joj
Stala je osluškivati neobične zvukove, instinktivno shvativši da se počinje zbivati nešto nadasve jezivo… Čak, štoviše, dok joj je kroz misli prolazio najgori mogući scenarij,
Zaboravili su ljudi biti sretni i kako su trenuci izuzetni.Bačena kocka pokaže broj, ipak sjeti se da je prvo bila u ruci tvojoj.Postanu ljudi figure
U samom središtu grada, u sklopu neke velike izložbe, prilazim rubnom štandu i ugledam njega… Sada već znatno stariji, s ponekom sijedom vlasi, ali i
Kroz stakla i na oknima prozora nestalo mraka, odlutao je sa stranicama pročitanih knjiga na mom stolu.Fotodetektori su senzori svjetlosti.Slova iz naslova, postaju misli. Neko
Pozdravljam sve one koji su izrugali, usudila bih se reći; jedno iskreno svjedočanstvo nepoznate mi djevojke – na jednom od portala koji kruže društvenim mrežama,
Treba mi dah, tvog daha.Treba mi dan, bez straha.Treba mi da se tvoja hrabrost upije u moje pore i smiri nemirno more u meni.Treba mi
Što je za mene smisao života? Sva moja djeca (kćeri, zetovi i dva predivna mala unuka), druženje s obitelji i prijateljima uz šalicu dobre kave/čaja…
