Proza

Prolazim kroz ulicu i sretnem tek ponekog čovjeka.Zamišljeni, spajaju dan koji polako postaje veče.Ne znaju me.A sve i da me znaju, nisu od ljudi koji

U zadnjim trenucima nisam bila uz tebe i to me beskrajno boli… A trebala sam, trebala sam štošta. Nisam ti rekla da te volim i

Smešio se onim osmehom koji nije namenjen svima, onim što počinje u uglu usana, a završava se negde duboko u grudima kod onog ko ga

Na kraju sela, ondje gdje se put sužava i postaje zemlja, stajala je kuća od svijetlog kamena s plavim kapcima koji su se zatvarali tiše

Crtam i puštam olovku da vodi ruku.Maštam i sanjam budnim pogledima.Vjerujem da je sve ovo iz knjige koju sam čitala.Da sam odlučila crtati riječi koje

3.oktobar Stigla je u 3:17.Profil bez slike, bez imena, samo tačno moje ime u prvom redu.„Znam da ne spavaš posle tri.“Ništa više.Pomislila sam, neko od

Poneke su, potisnute traume, neizbrisivo ukorijenjene u našu podsvijest, te način ponašanja, funkcioniranja. I kao takve, samo osluškuju pogodan trenutak – da nam rasloje psihu

Jutro, idem ulicama grada.Čovjek i žena koji nemaju dom stajali su pored vatre i grijali ruke.Nekoliko metara dalje od njih ulicom je prolazio čovjek, kojeg

Kada se pomene nasilje u porodici ili partnerskim odnosima, kolektivna svest automatski iscrtava istu sliku: ženu kao žrtvu i muškarca kao agresora. Decenijama smo učeni

U osvit dana, pod okriljem stana svirale su pjesme sa kasete B strana.Olovka je po papiru pisala.Osjećanja disala.Sve je znala tajnu je čuvala.Znala je da

Razumijemo li tišine?Ili je to odsustvo riječi?Razumijemo li jedni druge?Čujemo li i da li slušamo odistinski šta nam ljudi govore?Ljudi se povuku u svoj svijet

U gradu gdje sunce uvijek kasni, a sjene plešu svoj vječni ples, hodala je djevojka čija je kosa bila mahagonij – topla, tamna rijeka koja