Poezija

Ti nisi višeonaj što je znaoizmamiti mi osmijehdok suze nijemoklizile su niz liceTi nisi višeonaj u čijem zagrljajuosjećam onu takopotrebnu mi sigurnostTi nisi više onajšto

Oprosti, ali neću.Ne zato što ne mogu,znam mogu i puno više. Ne želimbiti putnik kroz životbiti slijepa na svjetlo.hodati bez cilja,živjeti bez vjere i nade.

Zacrnilo nebo ponad mene,Sivilom ogrnulo misli,Dlanom tražim kap dobroteNa ovoj toploj , ljetnoj kiši…Zalud tražim,Davno minula su sretna ljetaDani smijehom ovjenčani.Prijateljstva lažnihSad ustegnuta rukaNad ponorom

Detaljnim provođenjempsihoanalize, zaključak –se nameće sam od sebe. Stanje delirija, opasno je –po dušu načetu nesrećom. Anksioznost se dijeli na-nekoliko različitih uglova. Percepcija zahvaća moždanestanice,

Teška riječTeško obećanjeI pitam se postoji li obećanje zauvijekPostoje…Ali mi ljudi..Olako odustajemo jedni od drugihOd ljubaviOd prijateljaOd obećanjaPostajemoOholiZliI pitam se zašto je takoŠto je to

Nisam tražila ništašto mi nije pripadalo,samo malo sreće,komadić nebagdje ću osjećatimir,tišinu ukojoj ću naćisve odgovore,ali očito je ito malobilo previše… Martina Kopić

Vremena i ljudi koji su pred namaČini mi se kao da nikada ne shvatamoŠta je smisao života u vremenu raspadaKada bježimo olako jedni od drugih

Manija nonšalantno-uklanja posjedovanje. Glija stanice obnavljajuduhovne zakulisnosti… Događa se neočekivani –scenarij, prava predstava. Život ispisuje nove retke –nekih ugodnijih uspomena. Laganim koracima napredujekrucijalna važnost voljenja…

Ista svitanjaNajljepši zalasci suncaI jutarnje buđenjeUz poseban pjev ptica Sve je istoSamo tebe nemaA na svakom korakuOsjetim te posvuda Isti gradPosebnu priču pričaZavoljeh gaBaš kao

Postoje ti trenucikada jednostavnoželim sve pustitii otićinegdje dalekozaboraviti na sve,osjetiti mir…Postoje ti trenucikada želimtoliko toga,a snaga me napuštai ostajemna mjestuprikovana uspomenamanemoćna,slaba… Martina Kopić

Ti, moj most,što spaja moje vječne boje,ja sam ona koja prelazi preko tvoje tišine,dok moje zrake spajaju zemlju i nebo.Ponekad se pitamje li to samo

Sebe stavljaš na ljubavni tronMene bacaš u podnožjeU okove očaja me vežešA znaš da ne želim to.U svakom stihu si tiI kad ne slutišMisao te