Gdje si utaboriosvoju žustrinu? Dozivajući minimalizam,planina muka vlada našim umovima. Ne čuješ glasbez zvuka! Niče okovana žalost,fatamorganom obilježena. U transu sam gdje perfekcionizam imaginaciju sužava.
Slušaj kako večerasvrište sve jele povijenepod snijegom obećanjadok vjetar im nemarno lomi grane,kako se lako raprše sjećanjai sve ono što pod ledod snova stane. Ne
Bilo je proljeće,snježno bijele latice rascvalih cvijetova trešanja nehajno su i svečano padale po cijelom kolažu koji nas se ticao. A ticalo nas se puno
Na mjesto gdje sam potpuno svojaOdlutam u neki svoj svijetI misli mi putuju svugdjeDanas je dan za putovanjaA nisam se sa mjesta pomaklaDotičem dušom sve
Kao mrlja na zidui razlivena tintastarog pinkalana zgužvanom listu.Kao ne obrisivi tragu tragovima sumnje,osmijeha na licubez imalo ljutnje.Taj trag mrlješto nosimo često,vučemo za sobomna isto
Plakala sam sinoć u snusanjajuć’ naručje od žudnje vrelo,jedra mi se uzdrmaše,opjeva me frula pastirova.Bilo je slasno ćutjeti drhtava bedrai uspuhalom jelenu pomilovati zov.Živi i
Životne lektirepo stolu razbacaleiskudane papire.Na papiru, svako slovooštro,miriše na novo.Knjiga tvrdih korica,vječna dječja slikovnica.Labirint križanih zidova,pisanih tumača znakova. Na putu do stola kao duhovikriju se
Ona nosi svoj osmijeh kao zastavu,ponosno..Ona ne vodi ratove i ne čini velika dijela.Ona samo nosi svoj osmijeh poput anđela.Njeni koraci nisu žustri i ne
Okretanjem transcendentalnog vrtlogausmjeravammistična jedra-tebi poslana. Afinitetomoplakujempredugihgodinu dana. Reminiscencijaudara pečat senzibilitetu,otkako sina drugoj obali… Lorena Vojtić
