Poezija

Noć je oterala sunce s nebesa,zvezdice stidljivo namiguju,mesec srebro širom istresa,tišina i mir svuda caruju. Srebro meseca kupa livade,u oko reke zafiriva,brezama srebro sa lišća

Nošeni vjetrom putujemoNepoznatimStazama životaI upijamo sve štoSusrećemoKao spužva voduI dijete riječiMajčine Nošeni vjetromSlušamoMuziku prirodeLišćaI drveća koje pjevaNajljepše melodijeJeseni Nošeni vjetromSanjamoNedosanjane snoveI potrebeDa budemo boljiOd ovoga

Skidam prašinu,otresam paučinu.Oblačim čistu bijelu košulju.Na pragu se osvrćem.Još samo jedan pogled i zbogom.Zaboravu se jeftino predajem.Za zavežljaj suza,za siktavi srca glas.Koliko vrijedištoliko i daš.Novi

TI KapetaneOvo nije zbogom.Nego doviđenja. Ušao su u nebeski voz.Uzevši kartu bez povratka.Tvoja dobra dusa.Postao si Dean.Poput belog andjela.Sa krilima. Pesnice otplovio si.Na nebeski put.Dragi

Užitak idileptičjeg pjeva,nadjačavamalaksalostjučerašnjeg predvečerja! Refleksivananđeoski poj,pluta nošenosebujnim svježinama. Vrabac štosvjetlucavognijezdo svija-za krletku podrobnih sputavanjanema razloga! Jato zamišljenih;gorućih flamingosa,aludira letom golemih prostranstava! Majušni ptićidozivaju visinuperle i

Tamo gdje sam rođena, tu me plodna zemlja veže.Mislim proće s godinama ali srcu sve je teže.Pjesma kaže: “Inati se Slavonijo” Inatim se s tobom

Želim pobjećiOd svakodnevne vreveBukePonekad se umorimOd toga da se smijem kad mi se plačeDa pričam kad mi se šutiPonekad želim piti šalicu kaveI mislima biti

Rodila sam se dana kada je padala kiša.Je li mogla znati?Ne znam. Ali ispunila me sobom.I učinila svojim svjedokom,a vremenom i saveznikom. Naš značaj često

Dolaze oni danikada se budimo iz snatijelo što je vanidušom se očitavai lako bi biloda nema zabluda,ali malo je gorčata istina. Bijelo lagano odijeloi svilena

Budi tu uz mene,kada san misvlada oči.. Budi tuSklopi ruke svojeoko mene.. Kao leptir kadasklopi svoja krila.. Jer ti si mojasnovolovka plavašto čuva me odružnih

Mene ostavimeni,ja iskušenjem hodam;moje su staze trnja pune,prate me bure i oluje.Iz kamena ja žedna rosu ispijam,ja hodim nebu, visoko;pogled mi na vrhu zvezde ostao.Smejem

U stanci,između ponosa i ljubavi..Moji prozori te iščekuju,a jutra se bude u tvom zagrljaju.Jastuci samo tebe sanjaju,noći te moje dozivaju.Usklikom tišinesrce vrištiTvoje ime. Marijana Šimić