Poezija

Tražila sam neki novi gradNeke nove ulicePrirodu kako se budiI najljepšu livaduLegla sam na njuI udahnula taj prekrasan mirisPoljskog cvijećaSuza se niz lice skotrljalaJer nema

Ne boj sekad vjetrovi tukuhrabro ispruži ruku,zagrli kao moresvoje oseke i plimeu nemirni pijesakupiši svoje ime,u inat svakoj tuzidozovi osmjehu dubini dušenek bude kao lijek,ništa

Umotana u svilukapi prozirnihšto neumorno padajuna klupu zaboravasvih raskinutih irastavljenih ljubaviogledam se u mjesecušto umjesto uličnelampe sijasvjetleći sjajemsvih duginih bojapadajući na kamensiv i hladanuzdižući maglusjećanja

Poklopio sam laptop, mobitel ugasioi napokon mogu čuti sam sebe.U tišini sam kleknuo i pred Tebe.Hvala Ti što si me i ovaj put spasio. Odmah

O, dušo mojahipersenzibilna! Kojim si peromovog puta pisala? Mrlje na papirune predstavljajuprošlosti ni trunku,doli samo prolivenu tintu. Neizbrisiv trag,pečat svjetlucavih riječi,istinsko nadahnuće. Ne živi u

Krvarim po pismima jer previšedugo krijem riječi posiječi –tako je govorila moja baba– i ne, nismo je nikada zvali baka –za svaku izgovorenu svaka skrivena

Vrati se sa Sunčevom zrakomČuvaj meKad noć će nebo prekritiDok sanjamOsjetim svuda toplinuTo ti si me pokrio najljepšim plaštemSve što sam tražilaU tebi sam pronašlaTi

Idem malonebu pod oblake,bacam mislikao odbačena žezla.Sklupčana u kapsulivremena i bremenalansiram korakeu vatromet želja.Ne padam višekrilima za letsad dotičem oblakeživim novi vijek. Karolina Obradović

To je ono što čitamizmeđu ovih redovaništa skrivenogčak ni jedan krikusamljenog srca… Hladnomožda čak i suvišeza nekoga tko jezračio sa tolikotopline nekada… Sjajnema gasamo crna

Ponekad nesvijesno poletim nebomostavim muke i brige,a ne bih trebao… Olovka u ruci,Ispred mene prazan papir.Idem nepoznatim putem,u svoje misli kročim,bježim od svih,tražim mjesto gdje

Hajde,zabilježi me u kalendaru.Poljupcem podebljaj,rukama podcrtaj,zagrljajem uokviri.Evo me, dolazim.Nosim travanj u očima.Toplina srpnja već se spuštana tanke kose tvojih livada.Zanosi me vinomladih čokota,mirisi botaničkih vrtova.Zovu

Podižemneočekivanu revolucijurazapinjući navezanost, hipotezu nemogućnosti,sklanjajući iz oka tisućljetnu prašinu,barijere mostova naše nepodudarnosti. Kukavičluk i hrabrost ishoduju slično,podrhtava tlokojim kročim. Gdje nestade gracioznost, prepoznatljivost stila? Nagriza