Poezija

Ostane praznina, nebo je samo varka.Srcem plovi barka bez svog mornara.Kad prijatelj ode bez pozdrava i bez zbogom.Noći su crne, ptice ćute.Jutra sijaju drugim noćima.Suze

Samo mi ne spominji ljubavJer ti ne znaš šta je toNiz rijeku si sve naše uspomene pustioSve mostove srušioSada uzmi naš kofer uspomenaI kreni na

Padala je kiša onoga dana kada jevlak rekao posljednje zbogomaleji mladosti i odvezao sa sobommoj nasmiješeni duh.Bez trunke žaljenja ostavi truležpo ostatcima smionosti i utjerapustoš

Uplašena,Samaustreptalo srceprobola je strijelanemilog bolaistog onogza kog sam mislilada je davno zaboravljensahranjen duboko,ali oživio je ponovnozalivan potokom suzakoje su potekleiz dubine ove mojeiskrzane dušeSamo je

Poželim da sam sjenada se stopim u ritam tvojih korakada postanem lakša od oblakada poletim krilima slobode.Poželim da sam zrak koji dišešda se nalazim neprestano

Na dlan rukestavi srceZnak ljepoteoboji plavoRiječi malevelike dobroteKlekni predNjinim glasnim riječima.Budi se,ječi u dlanovima.Sve što htjeli smo rećipismo jemelem je bez mastila,a liječi. Jagoda Vičević

Ne plači majko.Moja predivna ružo.Ne plači.Moja vilo.Moj andjele. Dosta si lila te suze.Majko moja.Lavice moja.Takvi kao ti, ostaju snažne.Predivna moja vago. Nisi nikada slaba, jaka

Oprostit ću ti sve.Svaku nepromišljeno izgovorenu riječ,nikad otkrivenu laž i svaku suzu.Svaki odlazak i novi dolazak,i sve što sam zbog tebe prošla i prolazim.Zaboravit ću

Mljackalo jeraskomadano kamenje. Pod uzglavljem iskorakaminulih godina-oguljena kožasedativ dajeneutemeljenim aluzijama. U prikrajkuiluzionističke nostalgije;ponoćnim ulicamavijugala je siva mjesečina –pod reflektorimadavnih znanaca,smrtno obilježenih dušana asfaltu izgaranja. Lorena

Nadvili su se neki čudni oblaciIza kojih se sunce skriloI koja kap kišeDuga je prekrila neboA kažu poslje nje dolazi sunceSunce si ti u meniU

Sanjaš li snovima pustimlivade cvjetne i rijeke,u drhtaju znaš li pustitsjećanja da polete?Dani i noći što svićuu krilu tuđe slobode,glasovi što u jecaju vičukoraci što

Dok klavir stari ukutu stojisvojim tipkamadoziva tiho sjenečije korake danimabroji… Uvelo lišćedruštvo mu pravitihim jecajimapodsjećajući gakoliko je vremena prošloa da nitko na njegasvoje vješte prste