Poezija

U nutrini bića, pokraj srcačuvam miris onog predvečerja,kad u blistavilu zapadaspoznah sebe u tvom osmijehu,u tvom zagrljaju i mekoći dlana.Jer kad noć počne tkatimašti novo

Kad se puno daješČiniš to iz ljubaviAli u jednom trenutkuOsjetiš umorI želiš pobjećiNegdje u osamuDa je zagrlišAko želiš vrištiPlačiIzbaci sve emocijeKoje si putem pokupilaI tada

Sablastan fijuk vjetra kroz uske pukotine inventara i šire pukotine svijesti oduvijek je brujio kroz siječanj.A ja bih se povukla u sebe. Ledene kiše i

Tonem u sanu pustoš,neistrženih ostrva…Putujem tamogdje mjesec ljubiSunce, središtesvoga svemira…Tamo gdjesvaka travka saLjubavlju miluje cvijetkao rođeno dijete…Putujem tamo,gdje valovi oplakujusvoja ostrva,koja ih dočekujuširoko otvorenimzrncima pijeska…Hodam,

U rijeci pluta odrazoblaka što plovei sjaj žutog Suncaprovlači se kroz njihu dubinu tamo gdje sutanke vlati trave,na kamenčiće srebreno bijeleostavljene na samom dnu,dok u

U jedno gluho doba noćija otvorih svoje oči.Umjesto da spavam kao i svisvjetiljku palim idem čitati. Nešto me k prozoru zoveTo snijeg pada, pahulje se

Moje imeIskrivljene riječiU pozadini,u godinamaUbrzanog odrastanja.Lutnjama.Kroz ispuhe dimova od paležiTragova pepela iz mladosti. Moje tijeloSitan vez, rasporen.Nikada dovršen.Na njemu, mahom mrljeU sivim nijansamaPreklapaju se na

Uskrsnuh poput ženskog Lazara.Ostaje pepeo… Zar je prašina,jedino što si mi nepovratno podario? Čini se da mi blještava cigareta pokušava nauditioprezno bacajući sivilo na čistinu

Azra.Predivna ruža bez bodljica.Predivna svila, nežna na dodir.Crnokosa, prelepog lica. Ranjiva, jaka žena.Pesnička duša.Hemijska olovka na njenoj ruci.Najlepši ukras, ispisane reči iz njene duše. Azra,

Kao buket cvijeća na darKažeš mi nije bilo vrijeme za nas…Tebi sve sam ja oprostila…Sva tvoja beskonačna lutanja…Ja sad imam svoj mali raj…I kažem ti

Ušuškana u sadašnjost,ne tiče me se vrijeme.Moje su boje narančasta i plava. Zašto nije više moje pitanje.Nit’ odgovor mi nije rješenje. Jednostavnost u kojoj nema

Ti ne razumiješne znaš kako jeto kad put zovekada valja poći,a ja, ja želimda nestanem jošove noći…Meni spasa nemati za sebe se brinikreni daljeneka moja