Poezija

Ti koja si uvijekbila oslonacsvimaTi koja si nosilasrce otvoreno ugrudimaTi sad plačešgorke suzeliješDa budeš sretnaviše ne umiješUbili, iskoristilitvoje su sveGdje su sad nestaletvoje ruke uvijeku

Volim te u bezbroj riječišto ni ne znam reći,zraka što ne mogu udahnut,koraka što moram prijeći,tišine u kojoj šutim…Volim te u ljeto, proljeća i zimeu

Sve manje vidim tuđe odraze u svojem ogledalu.Iako ga ne pitam, što misli.I tuđi postupci nisu mi ni mjera ni nakanabudućih mi djelovanja. Sve manje

Smaragdna kraljevnoprocvjetalih krajobrazadok mu dotičeš usne,otari svoje napuklo lice-o rubac platonske korote. Iskusi tinjajuću katarzu,držeći njegov dlanblizu odleđenog srca. Poljubi mu vratsa specifičnim madežom,tresući se

Stani. Udahni. Diši.Razmisli i kreni.Avantura te čeka.Jurnjava ne pomaže, a sporost kao puž ti odmaže.Uzmi tempo i kreni.Odsviraj taj zadnji takt svoje simfonije.Pleši! Okreći se!

Što su snoviVjeruješ liKoliko su ti blizuDotaknuti ih možeš srcemTada se oni ostvaruju…U meni svePodsjeća na srećuNa moje snoveOkupane kišom ljubaviTako blizuA tako dalekuA tiStojiš

Ona, plam vatre u studenii krijesnica u mjesečevu repu,bolnome mirisna i ljekovita,tužnome od radosti sva.U brazdama životasvježe mladice uzgaja,iz ničega obilje stvara.Rukom kao kormilommorem upravlja

Tek noću opuste se koncikad tijelo klonena postelju meku,tek noću kad zavlada tišinazasviram za sebemelodiju neku,među zidovima što gušene ostavljajući zrakau umornom pogleduznam, još dovoljno

Ti koja imaš rukenježnije odkrila leptira imiluješ nježnije odlahora proljetnog…Gdje je nestaosjaj u tvojim očima?Gdje je nestalavedrina tvoga osmjehai lakoča tvoga koraka?Ti koja sad imašpogled

Razbila se riječ.Šušti kroz prazan hod.Krhotine odzvanjaju u ušima.Vladaju prostorima.Po podu se razlijeva njena mrlja.Prašinu u grumen skuplja.Škripi riječ pod zubima.Lomi, trga i odvajasrce od

Sjenča me kistom,nanoseći zagasite boje,kao slojevitu pokoru. Pri namjernomsudaranjuvrhova prstiju,rastapaju mi sekrvna zrnca-poput samotnihugrušaka kataklizme. Promišljam o njemu,u neuglađenim razmacima,između neopreznoizazvane tahikardijei sljedećegpsihodeličnog,slobodnogpada razbora. Iskrenošću

Riječ po riječSvako slovo napisano izlazi iz dubine srcaDok pišem osjetim kako dišem punim plućimaNekad sjednem i dok ispijam prve gutljaje kave, pogled mi odluta