Poezija

Možda me sad već sanjašzato dopusti da na ovomzvjezdanom balkonu svijetabudem čuvar tvojih snovai povedem te tamogdje naša ljubav nema granice.Možda će već s jutromuvenuti

Prospi po meni pepeo starih danai utrljaj ga u ključne kostimojih novih nutrina.Utisni u kalupe dodirariječi ove što potekošebujicom plima i osekatvojih talasa.Upijaj tišine mojih

Ultimativnom eksplozijom,po život uznemirujućih tvari,započeo je revolucionaranstadij inkubacije. Disperzivno se rastapam,nošena mukom idolopoklonstvaupućenog krnjoj čestici dostojanstva-tako te ovaj stih opisuje. Žalim nepotrebno istjecanje krvi,čistu prodaju

Kad mi se svaki dan činio istiKad sam se gušila u svojoj tuziKad su mi se oblaci činili uvijek siviU moj život si ušao ti…Bio

Martina Kopić U zanosuljubaviU vatrikoja grije mi srceU pogledu,bistrinimoga pogledaTu krije se iskra,odgovorNa sva tvojapitanja…Kako opisati nešto tako jako,tako moćnoono što daje ti krilanešto što daje ti

Tražiš li me ili puštaš selutanjima i bespućima ovoga svijeta,gdje si sad kad te nema?Drhtiš, a nije zima,goriš, a hladno ti je,još u kolonama čekaš

Ploviš beskrajnim moremmoje tišine i šutiš.Puštaš jedrima da ih bešumnivjetar nosi sve dalje i dalje…Kliziš s užarenog vala na val.Nečujno i lagano poput perapored mene

Moje potištene suzetvore najveću kriptodepresijumelankoličnog svemira,a prenagle i užasno burneoscilacije raspoloženjavratolomno plešupo nimalo obećavajućimtrapezima umiranja,ispod kojih se rastvara provalijau koju ću velebno upastikao hirovita (anti)ciklonaneprohodnih

Bez tebe mi se ruke smrznui na suncu pada snijeg.Bez tebe mi se misli pletu,jedna o druguu besmislu.Bez tebe ptica ne čujem zov.Bez tebe nemam

Košuljica mi je punaoštrih bodljica.Čim je skinem,već me tražeal’ brata mi ne želedivlji je, vele .Kuhanog me vole jestiili pečenog na cestigdje u sivom dimusve

Putovala je tko znaKoliko godinaDok nije došla u njene rukeOtvorivši je pročitala je najljepšuLjubavnu pričuI nije mogla odolitiA da ne potraži vlasnika pričeZaljubila se i

Bijela svitanjaTužna jutra sjećanjaIzbrisanih slika iz moje glaveAli miris je i dalje tuNema više te djece koja trčeOko obližnje krošnjeNema više njihovog smijehaPodsjetnika životaŽelim da