Poezija

Tamo gde ljubav nije,tamo šapuću senke,tamo zidovi puste pričajuo rečima što se nikad nisu izgovorile. Tamo vetar nosi hladnoću,i tišina je glasnija od svega,jer srca

Cijelim svojim srcem…Voljela sam dodirnuti te kroz kapi kiše..Voljela sve tvoje mane…Tvoje vrline…Saživile su u meni…Bez tebe ja nisam bila jaBez mene ti nisi bio

Izgubljenau magli sjećanjana margini neizdrživostibalansiram na koljenimadok pokušavamizgovoriti riječikojima bihuspjela otjerati ove suzešto neumorno padajuna prašnjavi podna kojem višenema tvojih tragova… Martina Kopić

Ima to jedno malo mjestokoje zove se dom.Tamo gdje srcenađe spokoj, a tijelo mir.I sve je dobro,sve na kraju izađe na dobro.Ako je domtamo gdje

Nazivao sime lutkom. I lažno se –predstavljao. Glumio dobrotu-neko poštovanje,pa razumijevanje. Zašto ta predstava,čemu ove obmane? Taj kukavičluk,-egoističnost? Ranjavaš ženeoko sebe; jer tejedna uništila… Ti

Mnogo se pitaju zašto stavljam točkice…Kao greška pri pisanju…Njima izražavam najsnažnije emocijeKoje se ne daju izgovoritiNapisati…Kad ostaneš bez riječiDahaKada osjetiš dodir bez dodiraKada se ogolišDo

Putuj, ljubavi, dok Ti sunce krasi stazu,nosim Te u svakom dahu vjetra, u svakom zraku.Neka Ti srce bude svjetionik na nepoznatim stazama,a moje misli Ti

Odlazim,ali ostavljammaleni dio sebeu ruševinama kojeostale suna temeljimagdje nekada gorjelaje vatra ljubaviOdlazim,ali ne zauvijeknamjeravam se vratitijednom,nekada,ne znam ni samakada,ali vratit ću seda pokušam oživjetiuspomenetamo gdje

Zapela u nekim prošlim vremenimaVrtim stranice života kao stranice knjigeVraćam se na lijepe događajeA one malo ružnije brišem u memorijiIzvlačim pouku da ih nikad više

U kojoj sam moralaRano spoznati kako plivatiUšla sam i bila svjesnaDa moram naučiti plivatiKako da ne ostanemBez dahaA ostala sam bez tebeMoga sigurnog utočištaBoljela me

Nisi mi ostavio izboradok si nečujnopoput tišine ostavioruševine namjestu gdje trebalismo graditi domNisi mi ostavio izboradok ostavio siuplakane oči inijeme usnenesposobne progovoritinakon štoslomio si ionakokrhko

Pogazio si svoje riječi,obećanja budućnosti.. Planove, zajednički-život u zadovoljstvu. Ne znam što samuopće očekivala… Psihopatska ličnostse neće promijeniti.. Ponovno sam ispala-djetinjasto lakovjerna. Od svih laži