Poezija

Plovila sam noćasnekim nepoznatim plimama,tražeći nešto,ili nekogabježala samborila se, navlačila na sebesvoju koprenu purpurada zaštitim seod neželjenih pogledagladnih očiju oko sebe.Sjajile su u tom mrakunevremena, kao

Teški su ovi satišto prolaze tihounose mi nemiri stvaraju bol. Život je prolazan,a ja živim sama,ostaje pitanje jedno:“Živjeti ili umrijeti?” Tada dođeš tidoneseš sreću na

Čitala sam moj omiljeni roman.Pucketala vatra u kaminuDaleko do letaZamišljala sam pustu plažuSedim i posmatram velike talase moraNa mojoj ruci mala beležnicaOkačena hemijska olovka. Zapisala

Od naslovane mičem se danima,baš kao ni odtvog osmijeha,koji dušu mi –nevidljivim rukama obuhvaća. Uvijek se dvoumimoko istog pitanja… Koja se to silau meni slomilaonog

Neka fotografije ostajuTamo gdje sam sretna bilaKada mi sve to nedostajeZavirim u kutiju uspomenaTu je moje sveSvi dodiriMirisiKao da čujem ti glasZatvorim očiZaledim trenutakTrenutak srećeZagrlim

Hodam ulicomprolazeći ispodgolih grana štozub vremena ihje načeo,uskoro će proljeće,grane će ozeleniti iponovno oživjetinakon što su mjesecima spavale A ja?Gdje sam tu ja?Hoću li se probuditiiz

Tvoje snove ja sanjam,osjećam tvoje buđenjei sunčeve zrake koje te prate.U moje misli uvlače setvoji lagani koraci,a svaki nemir u tvome glasuodzvanja u mome tijelu.Dok

Dočekala me magla iza prozora,netom nakon buđenja.Magla s mora. Protrljala sam oči,iako to nije bila nevjerica,već još jedna promjena odluka u hipu. Često mijenjam odluke

Puninu nikadadostići ne možeš,dok u sebi istinu poričeš. Može li se ovoživotom zvati,Ili je put kroz slijepu ulicu sve što ćeš ikada spoznati? Pokušavala sampronaći

Da sanjarimNa svom oblakuNajljepšem proplankuPustite da mi kišaKose opereSvojim bisernim kapimaJa sam poput vjetraU vjetru se sa njim nalazimU samo našim trenutcimaGdje osjetiš dodir blaženstvaKao

Ove godine nisam plakala…Suze nisu natapale očidajući im prividansjaj safira.I boli,jako boli ova težinašto neumornopritišće prsa,prijeteći da me uguši.Sjedim zagledananegdje u daljinu,onu svoju tako poznatu,bez

Kroz prozor moje sobedopire zvuk tuđih osmijeha,a ja zamišljam da si ovdjei čujem kako šumi rijeka,tamo gdje si me čekao,ispod drveta kod kojeg sitoliko lijepih