Poezija

U njima živimVidim obrise sebePronalazim smirajTe tvoje očiImaju posebnu bojuMješaju se zeleno smeđe nijanseKao jesenSa jeseni si otišaoA ja sam tražila očiSlične tvojimaI sve moje

Tonem u dubinuvlastitih osjećajanošena simfonijomzarobljenih iluzijatamo negdje gdjesunce ne sija dame miluje zrakamasvojimtamo negdje gdjemjesec ne ljubisvoje zvijezde…Tonem u carstvo vlastitog ništavilanošena olujomzaboravljenih uspomenatamo negdje gdjenebo

Znam da ponekad ne čuješ, a slušaš.Šutiš.Zatvoriš oči, pa ipakna jedno oko namigneš.Jer ne znaš ti biti pakosna ni ljuta.Nekako nađeš načinupregneš dobru volju.Složiš se

Pripremajući alibisuludih nevoljkostiu odnosu spram širenja zamrlih proždiranja demonske jakosti,korigiram protivne argumente pjesničkih zaluđenosti. Maločassložih koreografijučija je glavna supstanca halucinogena režija. Razmišljam o suhoparosti podbuhlih

DalekoOd tebeOd nasNi sama ne znamKad smo postojali miSada postojiš tiPostojim jaAli vjetar nas vučeRazličitim stranamaNekad smo isto disaliIstim se stvarima radovaliSlušali istu glazbuGledali se

Ponosna na ljubav,koja meviticama tvoga srca,obavija cijelu,osjećam leptiriće,veselo plešu pleszaljubljenosti,u zanosumelodije,koja dira u dušu… Martina Kopić

Prežalit ću danehodom tužnog puta,zaliječiti ranezbog kojih sam sad ljuta. Zamijenit ću osmijehkapljom suze iz oka,tako mora bitikad rana je duboka. Al’ neće za svagdavoditi

Nazubljena oštricapriziva svevišnju milostispunjavajućipradavnu kletvutjelohranitelja labirinta –uma svojstvenognačina razmišljanja. Pogledaj,ovi muškarcipreklinju zamrvu naklonosti,plačući izmišljajunadnaravne svemireviših osjetilainverzijom stila –pridobivaju sekundu pažnje. Otkrivajućigrandioznost mračnostizačepljujem porezagasite ljepote,pričam saguneostvarene

Neka se srca dodirnuSnagom bure se zavoleSnažnoSilovitoTu prestaje danI počinje noćSvojom rukom dodiruješMoje kose nestašneUzimaš pramenDa udahneš njegove miriseNiz kičmu mi drhtaj prođeOd tvog dodiraTvoje

Sutra ću se možda probuditibez tuge u očima,bez lažnog osmijeha na licu…Možda ću krenuti,visoko uzdignute glave, koračajuči sigurno ka novom danu…Sutra ću možda obućineke vedre boje, kažu da mi

Reci miboli li višeone koji odlazeili one koji ostaju? O, kada bivrijeme staloi vidjelo svu ovu bol… Možda bi ondamahnuli nam,poslali pozdravposljednji put. Kad bi

ZaleđenU meniStanuješ godinamaZatvaram očiI osjetim dvije suzeKako se polako spuštajuNiz obrazeTaj trenutak bio mi je najtežiTebe pustitiZnam pustila sam teDa odešSlobodan od tugeMora suzaNajteži trenutakU