Poezija

Neopisivo lijep osjećajobuzima tijelo,a vjetar se igra granamauzdižući biće cijelo.Taj drhtaj što se stvarameđu nebeskim jatom,usporediti se ne moženi sa čistim zlatom.I nema sretnijeg stvorenjaod

Promatram te voljenaI gledam iz dana u danKako si se promjenilaOdlaze dijelovi tvoga sjećanjaKao maslačak kad puhneA vjetar ga nosi dalekoMožda tamo u neko drugo

Kad je jezikod pameti brži,svatko se svojegkao sluđen držii ne popušta,a nije moja jednapametnija od tvojih sto,ta isto je moja srećašto i tvoja bol. Karolina

Tišinaoh ta blažena tišinakoja mi omogućujerazgovor izmeđumene i mojegunutarnjeg ja…Tišinaoh ta blažena tišinatako spokojnai umirujuća…Tišinaoh ta blažena tišinasatkana od najsitnijihzrnaca zalutalihsjećanja…Tišinaoh ta blažena tišinaispunjena ponekimteškim

U drhtavoj svjetlosti vidim život u punini.Tako fragilan, a tako jak.Tako prisutan, a prolazan.Uzvišen i tužan. Dostupan svima u jednakoj mjeri.Pa ipak… Nekome osvjetljava prostor.Druge

A da ne spustiš pogledDa ti pogled ne odluta u stranuDa ne osjetiš gorak okus u ustimaNe…Ne ne možeš me pogledatiJer u mojim očima piše

Uronjena u fantazijuvlastitih maštanjanalazim poljane od zlatasuncem okupane išarenim cvijećem istkaneplešem svoj plesdok rosa mi umiva umorne noge što vječito lutajunegdje između jave i sna…Paperjasti oblacišto plove

Dotičeš li se meneu svom stihupronalaziš vrlinau drugome licu? Dok ostavljam tragu tvom životu,dal’ sam na ponosil’ na sramotu? Dotičeš li se usanaiz navike ljudske,dižeš

Kojom koračamKuda ide rijekaPutuje svom izvoruPitam seKoračam li pravim putemTražeći neštoSamo meni znanoKoračam tom cestomSjećanjaNekim poznatim ulicamaAli više nemaju ista imenaNi brojaNi ljudi više nisu

Pogled u daljinusama…napuštena…zarobljena…između vlastitih zidovasazidanih od utvaranekih davnih ranananijetih oštricamašto život se zovu…Kamen po kamenslagala sam uspomenebrižljivo ih čuvajućiod sebesvihdaleko od pogledačak i onoguprtog u

Zaustavi vjetaršto more tjera na stijene,dođi na obalu,na topli pijesak,privij se uz mene. Baci sidro,kao nasukani brodzaustavi ovdjesvoj stoljetni hod. Karolina Obradović

Ne mogu disati mirnoNe mogu spavatiNi sanjatiKada ti nisi pored meneSvaku riječKoju si izgovorioPrije odlaskaVraća se u moje misliI ne da mi da dišemA ja