Poezija

Čim sam te prvi put vidjelaTijelom mi je prostrujila neka strujaBio je dovoljan jedan pogledI po prvi puta sam razum izgubilaTo više nisam bila ona

Opalo je lišće s granjamedvjed zimski san već sanja.Bit će opet: ”gle, imela!” ikolača puna zdjela. Hladno je vani, a toplo u kućiProsinac mjesec posebno

Nema te više,sada živišgore sa anđelima,prerano su ti dali krilaodveli te od nas,dok jošdječje samsnove snila…A sada letišnebeskim prostranstvimatamo goremeđu zvijezdama…A ja,ja mnogovolim zvijezdei čestodižem

Tako ćeš danima prebirući strane,lijevo hladno, desno vruće,a u sredini ti – mlad i mlak.Riječi su za te preskupe.Iz šupljeg u praznood rupe do rupe.Ti

Rodila se jednog dana,devojka mala,na brdovitom balkanu,u maloj zemlji, malom gradu.Tamo su vetrovi blagi, klima odlična,zemlja plodna,blagorodna… Tamo gde se slave dva Božića,dve Nove godine,

Sestro hladnoće jezera,nema te da tiistočim dušu u peharjasne slavodobitnosti ifilozofskog trijumfa. Kraljice snježnih obronaka,mi smo kao crnai bijela magijaod istog krila satkane,drugim stranamasvijeta podijeljene.

Uvijek iznovaUvijek vratiI sretne i tužne daneNe volim jesenji magluKiše jer one vraćajuTugu u moje srcePromatram jesenje lišćePuno prekrasnih bojaPlodovaKoja me tjera da obrišem suzePusti

Jednom davno,toliko davno, da se činikao da sam to samo sanjalaspazila sam zvijezdu padalicudok sam stajala ispred tebe.Bio si joj leđima okrenuti nisi je vidio.Zatreperila

Stigla je jeseni magla gustalivade,bašta,zemlja pustanema cvijećanema plodajesen je stiglasa plaštommagle hoda,no imajedan cvijetak maliljubičaste je bojeponosno rastei dane broji…Sunce granu,milujući cvijetak malisvojim zrakamaljepotu mu

Nemam pravona tuđe osmijehenemam trofejeza svoje pobjede,nemam ni riječida ti odgovorimkada me pitaškako uspijem da prebolim,ne pitaj me zatojer slagat će usnene gledaj u oči,suze

Opet si me sinoć držala za rukuI u hodu pravila piruete.Skakutala veselo s noge na nogu,plašila golubove kad na stazu slete. Opet si sinoć trčala

Sivilo grada,u jutra rana. Nedužna duša,ponovno strada. Reminiscencijomprizivam kapi kiše,da otplešu jedanples više –za pjesnikinjuu sivom kaputu. Ne čuju me odbuke gomile. Spavaju mirno,zorom potonule.