Da jednom otvoriš svoje srceBez zadrškeBez strahaZnam puno je ranaPutem života dobivenihPusti da ih dodirnemSvojom ljubaviDa osjetišDa je nekom staloDa ti dotakne dušuSvojom dušomDa ode
Mjesečeve mijeneostat će nijemena zvuk tvojih koraka,sve što zadržišprogutat će vrijemeu krilu svojih odaja.Nestaju satii prolazi vrijemekroz bučne kazaljke snadok otkucaje lomeodnose i tebekroz otvore
Slepi sam putnik života svog.Tu sam, kao da nisam.Plovim s njim…. Ima li smisla?Šta se popraviti da?Koliko vremana se ima? Ređam pitanje, za pitanjem.Samo tišina
Kažu da se o pravim ljubavimanikada ne priča.Nikada i nikome.Prava ljubav je kao najređi cvijetna cijelom svijetu.Ne uspijeva svuda i vrlo je rijetka.Srećan je onaj
Ne pričam o tebiNe spominjem ti imeNi tko je ta osobaKoja me tako promjenilaViše nisam ona plašljiva djevojčicaNekad se u djetinjstvu dogodi neštoŠto nas raniNa
Ja sam nebodok zemlja pod nogama gori. Ja sam morekoje guši rijeku što žubori. Ja sam tajnaskrivena pod ključem. Ja sam sjenakoju za sobom vučem.
Dok sneg polako veje,sat na zidu otkucava vreme.Ponoć je.Jutro polako sviće,pogledam kroz prozor,Dete sa ulice viče“Božić je, Božić je!!!” Ulice prepune dece,lavina sreće ih pokreće.Smeju
Što su riječi što ljube zidovei mirišu na tišine?Na molitve.Ta tiha bolest nametnutog vremena.Ta zebnja u labirintu bez izlaza. Što su nadanja što žive u
