Poezija

Svoj osmjehSvoj mir po kojem me mnogi prepoznajuTaj mir odiše tišinomA u isto vrijemeKao da čuješ zvuk čela kako sviraI ti uživaš u tom trenutkuU

Više ništa nije normalnoi to postalo je normalnomožda se samo dobro pretvaramosamo padnemo pa se trgnemo,jer doista drugačije ne ideosim otvoriti oči, udahnuti dan,zanemariti hladno

U zanosuzagrljajašećedvoje mladihšapuću nježnosrcapunih ljubavi dokkiša nježno rominjai zalijevasjeme ljubavida niknevisoko, visokodo neba… Martina Kopić

Na dalekom sunčanom žalu,Ljenčario je zlatan kamen.Suncem okupan,Umišljen,sam sebi dovoljan.Šepurio se u pijesku ,I pravio važan.Pomislio tvrdi egoistabiti će obožavankada vide kako blista.No, svaka ga

Sjećam sam sePutaDa li je toPut ljubaviTvoje rukeNa mom tijeluA ti imaš osmijehI kažeš: to je put ljubavi Vesna Jošavac

Voda je šaptala ocvalom cvijećuNeka ne plače za svojim laticama,Neka se raduje vječnosti sjemenja. Večernje hladi spustile su vjeđeTrolisnim djetelinama koje srećuNe donose ni ljudima,

Kad nitko ne vidi moje suzePitam seZašto uvijek izgubim one koje najviše volimKoliko puta sam u dubini duše umrlaPa opet oživjelaI kad sam mislila da

Ponovno sam ogolilasvoju dušu,prostrla je pred tebe,ali znaj ovo jezadnji put,jer svojom hladnoćom,stjerao si me u kut.Uzimam koferi u njega pakujem,sve svoje uspomene,snove,nade,jer znam danema

Gdje piše tajna formula za srećučitam i učim, a u neznanju umrijet ću?Dok stvaram je samakratka je i lako se slama,ali u duši njene nititko

Dok Sunce se na istoku rađa,Isus se budi.Da pokaže ljudima da veru ljubi.Da vera nije prazna priča,već istina prava.Istina kao što Sunce sa istoka izlazi

Neminovno…zaspati će moji snoviu dubinama tvoga bića.Dok još budne su želje.Stati će naši svijetoviu nježne sate svanuća.Daljinama Spojeni,glumiti da smo postojani,drijemati na raskrižju života.Nesvjesni…Sudbonosnog puta.

Mogu li umrjetiPa oživjetiPišućiKad misliš da ne možešNišta napisatiKada ti se srce kida od bolaTada nastaju najljepše pjesmeOne riječi duboko potisnute u namaJer smo se