Poezija

Stojim na ugluničegadok brojim sjene prolaznikašto izdužuje ihtama koja će uskoro prekriti dan…Brojim korakešto lijeno se vukuprema udobnostitoplini doma imožda utješnog zagrljajanekoga tko ih čeka…Stojim

Šutim, kao da ne postojim.Poput gljive skrivene u travistrahujem od tvojih koraka.Mokra od kiše, promrzla od zimešutim, pognute glave.Pokorno, slomljena od vjetrovau strahu od olujazatvaram

Najlepši osmeh imaju tužni.Oni što su noćima razgovarali sa svojim suzama,oni što su skrivali bol u grudimai učili sebe da stoje uspravno,čak i kada se

Moje je srce bilo ranjeno i slomljenoMilijun puta do sada…Skupila sam krhotine i dozvolila muDa se ponovno sastavi i zacijeli…Moje je srce heroj strastiVoli potpuno

Ah ta jesenNe brojnim više godineAl moj mozak je zabilježioNajveću bol…Koja me obilježilaOblikovalaU ženu kakva sam danas…Dug je to procesBorbiSuzaSjećanjaNedostajanjaŽelje da budete samiDa isplačete svu

Sjene se izdužujunada mnomdok stojim okovanakapima kišeove teške jesenjei molim jeda sakrije suzeda nebo nevidikako ija plačem… Martina Kopić

Živjeli smo kako smo mogli,a ne kako smo znali.Znali smo mi mnogo,ali u to vrijemenitko nas nije pitao za znanje. Karolina Obradović

Slomljene šarenice očaja,nikada ne biraju sredstva. Mlaka, ali mrka tlapnja,destrukciju je započela. Saga – u prah umotana,od pogleda zaklonjena.. Kristalnim mirisima,bolove je zataškala.. Iza nje

Ni kada hladne kišePadaju po mojoj dušiNi kad te tjeram od sebeTada te najviše trebamZar ne vidišDa moje srce krvariPuno je ranaBoliI kad kiše dođuKao

Stani…Ne idi…Ostani…Ne dozvoli tišinida zamjenibuku tvojih korakana hodnicimamoje duše… Martina Kopić

Voljela bih da sve je ovo jučerovo danas, ovi snovineuhvatljivi.Ne gledaj me tako ispod obrvadok u tami crnih očijukriješ pravi sjaj.Sudiš mi, a znaš i

Moja duša kod tebe luta,kao vetar što ne zna granice,klizi kroz senke noći,traži trag tvog osmeha u tišini. U tvom miru pronalazi spokoj,u tvojim očima