Poezija

Ako ti napišem pjesmuhoćeš li čuti note?U pozadini izmiješanesa strahom,u suštini rasute?I zapjevam li tihomnogo tišeno što ti zvuci se čuju,hoćeš li znatida ja samu

Beli,beli biseri kojisvojim sjajem,mami osmeh mame,meni bol nanose. Zubići, zubići izađite što pre,zašto me mučite?! Svi čekaju da niknu,da se vesele i raduju,zubi im osmeh

Onoga trenutkakada su polomili mač nadekada su ubili vrednovanje,kada su sve želje kao konjaniciu suton odjahale,a čuvari nade ravnodušno zaspaše.Noge utrnule od hoda.Nepoznati put.Oholi vođa.Presahnule

Gdje se tokupuje sreća? I zašto ju ljudi,ustrajno tražena pogrešnimmjestima? Je li skrivenapod krinkomučene dobrote? Nalazi li se,možda, uprimamljivojeri poroka? Što ako jepoput perli,rasuta postaklenom

Odmara srce i dušuObožavam osjećaj slobodeU kojoj je mirSamo se prepusti tom savršenom trenutku…U kojem je toliko ljepoteDok val udara u stijenuVjetar nemarno raščupa moju

Jutro jesivo,tmurnodok maglavučesvoje ljepljive prstepo parkumojih uspomenazamagljujućimi pogledna neke drageljudena lica kojihodavno nema,ali koja živedok god ija živim… Martina Kopić

Ne volim vlakove.Sve te duge prugena putu do sunca,škripu tračnicai pogled kroz prozor.Gledam kako nestaješizmeđu lukova stanicei tvoj odraz se gubimeđu nepoznatim licimakao da ga

Prođoše godine,konačno prođe i taj Dan,kad nije bilo nikog,bio si sam. Osuđen pre suđenja,kriv pre proglašenja,zatvoren pre zatvaranja,preminuo pre smrti. Slike blede,papiri se gube,još se

Sviraj!Sviraj najnježnije note vrhovima prstijudok tiho dahom pjevušiš baladuu savršenom skladu naših tijela,u intimnoj harmoniji taktova noćnoga valcera,u neizvjesnoj izmaglici isprepletenih prstijuPiši uspomenu po finom

Sa suzama u očimaDok ja te čekamZatvorenim očimaTiho nečujnoŠapne miNajljepše riječi ljubaviZa čim žeđa srce mojeDotakni meTamo gdje sam najtanjaJa sam poetaKoja po srcima ljudi

Ispod tvojih obrvadvije namrštene crtepodno tvojih trepavicazjenice pršte.U sjaju tog zelenilapod skrivenom sjenomdotičeš se valovaprstima odvajaš sol.Tiho ispustiš, neznanotek kapljicu ili dvijeda promaknu nespretnokao more

Olujanova ili ipakona starašto odavno u menistanujehara i neda mi miragušeći mestalno iznovadok izbija mizrak iz grudiistih onih ukojima isrce previšeputa slomljenosamo na polakucaipak nadaostajekao