Poezija

Nikad senisam strašilamraka, ja gaživim otkakosam postala. Neprestano osjećamkako mi bučnopucketaju kosti,dok me nemilosrdnoguta rahla zemlja. Previše (ne)svjesnasvoje beskrajne smrti,tonem u astral,odzvanjajući krikomultimativnognezadovoljstva. Poput ukletepjesničke

Ustala sam nevoljko,jer dom je moj prazan,danas.A dug, bit će. Ipak, raspolažem,misao mi usni osmjeh vraća.I osjećaj širine tjeskobu raspline duha. Nečime raspolažem ipak.Danom, koji

Pismo pred vratimaI jednu ružuDa ti miriše po meniSve što ti želim rećiPisat će u pismuDa zauvijek u tvom srcuOstane sjećanjeNa nekog dovoljno hrabrogIli dovoljno

Nešto me istovremeno cjeliva i tišti,a stvari oko menepostale su manje važne,bezvrijedno okupiraju. Tražila sam u njima srećusamo prividno, maglovito. Osmijeh mi je namamio muk

IdiPronađi sebejer nema te višepolako nestaješkao izmaglicasumornih vremena,zaboravljena misaou lancu kolotečine vremenašto nikoga neostavlja neokrznutimIdiPronađi sebeJer previše je togatvoje srce većpreboljelo, aza uzvrat jako malo

Koji živiš u meni…Ti zbog kojeg sam počela pisatiTamo u tvom gradu…Već duže vrijeme si se pripitomioPustio si meDa vjetrom pričamDa ime ti ne spominjem…A

Raspadam seu komadićesitne poput puzzlišto ih ponovnonečija rukamora sastaviti…No neki utori većsu previše iskrzanida bi savršenoodgovarali svakina svoje mjestoostavljajući mena milost inemilost vremenušto neumorno juriprema

Reci miboli li višeone koji odlazeili one koji ostaju? O, kada bivrijeme staloi vidjelo svu ovu bol. Možda bi ondamahnuli nam,poslali pozdravposljednji put. Kad bi

Ja pjesnik sam tekcrno-bijeli dahšto kroz maštu ostavlja trag.Ja duša sam znanai osjećaj blag.Robinja krot HBka i ponizna,pjesma rimom okovana.Ja putnik sam kroz vrijemei prijatelj

Ona nikad ne možebiti potpuno sretna… Za vratom jojveć tisućljećimadiše neobjašnjiva,ničim izazvana –neprolazna sjeta. Kontroverzna avangardasklona skandalima –najbolji je opis njenogbuntovnog mladenaštva. Hipotetski predodređenaza uspjeh

Koliko ju u stvari voliStajao je na obaliI gledao kako odlaziNikada toliku bolNije osjetioDa je izgubio kontroluDa ga je cijelo tijelo boljeloI po prvi puta

Noć mi te donosina svojim krilimakao najljepše priviđenjesatkano samo odželje moga usahnulogasrca obavijenog ovimstrašnim mrazevimašto dozivaju zimusvojim hladnim iglicamaostavljajući me unemirnim vodamarazasutih fantazijadok iznutra gorimod