Poezija

Na jastuku ostavićutragove karmina.U sobi ostaviću tragmog parfema.Pored tebe ostavićutragove mene. Ena Golden

Zašto neke osobeNe daju priliku da budu voljeneOnako iskrenoNježnoStrasnoPotpunoNeko uz koga bi svaki danBio kao glazba koju volišNekad nježne noteNekad snažne strasneU kojima se utopišJer

Pusti sjećanjada odutamo negdjedalekoda ne bole…Pusti bolvjetru na krilada ga odnesetamo negdjegdje će nestati…Pusti suzenebu pod oblakeda ispere ihkiša ona hladnaneumorna… Martina Kopić

Rekli su miživot nema cijenu,ali svaki dan se nagrađuje ili plaća.Rekli su misreća je trenutak,ali snovi su tu da se žive.Rekli su misve što su

Volim to nešto u tvojim očimakao buđenje prije svitanja.Sjenovito i briljantno u isti mah,taj umiljati osmijeh djeteta. Volim tu dušu iza zrcalatoplim kišam obrubljena.Tajnoviti pogledposit

Udanu za inteligentnonaočitog belzebuba,što me naučilanepromišljena trauma? Tamo gdjevladaju zakoniuličnih kodeksa,neprijatelji u oblikuanđela sumeđu nama. U carstvupodzemlja,eksplozivai kriminala –nema mjestapokajanjima. Ondje trajnodominira oružjeumjesto poljubaca. A

Da se naviknemDa te više ne vidimTvoje lice poljubimJoš mi sve mirišeNa miris božuraIspod tvoga prozoraGdje da odemGdje da pobjegnemDa sama sa sobom ostanemDa odbolujem

Noć, moja najvernija prijateljica.Šutimo i razgovaramo,Plačemo i smijemo se zajedno.Pre nekih večeri razigrane,Večeras, na zabavi šarene.Ponekad, imamo društvo.No, najčešće smo obje same.Svaka sa svojom tamom,I

Tamo gdje sam teostavila, tamo višenema ničegasamo pusta zemljaogoljena odsvih minulih vremenašto ostala sudok tražila samsebe na krivim mjestimau krivim ljudimaumjesto da ostanemi čuvam teu

Tamo gdje nestaju riječi,gdje pomoći nema,gdje tama se nadvija – želi preuzeti vlast,gdje jecaji utihnu, tamo ću te naći. Naći ću te i u pjesmi

Tvoj vrat.Tako nežani bel.Pulsirajuće vene.PrelepePlave crteDozivaju me.Želimda sisamtvoju tanku kožui zarijem zubedok krv nepotakne. Ena Golden

IstreniranoPrstom preko ustaPresvučena hrptom brusnog papiraPoput ne prožvakanih gumenih bombonaRiječ klizne niz grlo.Zaglavljenaizmeđu srca i mozgažalosno cvili.IzoliranoU gluho dobaŠutnja nadilazi razočaranostI glasno vrištanje istine.Tek ponekaddaškom