Samoobranom –ubrizgan placebo. Tekao je stoljećima –ovim drevnim žilama. Začuđujuće lagodno –čak štoviše, nesmetano. Polagano, ali pokatkad –bezlično, nadasve okrutno. Imunost stečena,lišila me osjetila.. Taj
Snovi su čudo koje me vraćajuU neka davna vremena…Snivam noću, snivam i danju,Na ljuljački istkanoj od snovaMoj se život ljulja po marginamaStvarnosti i bujne mašte…
Voljela sam dok si pisao noteI pretvarao ih u glazbuBili smo parKoji je svakom upadao u očiNaša ljubav je bila burnaU isto vrijeme je bila
Zrak oko menetežak je od onognaboja prije negošto nebo otvorisvoje čelično sive oblakei sruči kapi kišena moju kožukoja ionako izbrazdana jeod previše ožiljakašto načinilo ih
Da sam kiša koja povezuje nebo i zemlju,koja se kroz večnost neće izmeniti.Da li bih mogla da povežem dva srca?Da sam ptica pa da preletim
U praskozorju gdje se tišina razlijeva,dok mrak još šapuće zadnje laži nebu,budi se dan — neuredan, razbarušen,poput misli što se roje u ludom srcu svijeta.
U arhaičnoj crvotočini-emocije smo zakopali.. Nekadašnju verziju ubili,prosperitet onemogućili. Odvojeno se upropastili, i tosvatko, na način svojstveni.. Ali kako oprostiti čin krvnički –u koju kriptodepresiju
Jutro jeneko novoili bi barem trebalo bitiu ovom razornomstanju svijestidok san još uvijekpokušava preuzetimjesto nad stvarnošću…Ali što jeto stvarnost?U ovom svijetubez milosti?Jutro jeneko novoili bi
Ja sam sanjar, lutalica.Pišem, ali ne živim od svojih priča.One žive po meni, one ostavljaju neizbrisiv trag postojanostiu prolaznosti vremena. Karolina Obradović
Kad se zvijezde pogase u mojim očima,Traži me u nekoj drugoj, mili moj…Tada će biti kasno kad više ne budem te gledalaS iskrom u oku
