Poezija

Ne mogusamovati! Stoga seobraćamovom peru. Ono mejedino –prihvaća. Razumijei suosjeća. Ne tražirazlogeza kraj. Ultimativnozbogom… Ostaje tu. Čak i kadaje užasno! Zato ju ipoštujem. Uvažavam –i

Kada mi vjetar zapuhneU liceA sjenka od sunca ga pomilujeOsjetim se sigurnoJer osjetim tvoj zagrljajA ti osjetiš svu moju ljubav…Dok na valovitom moruBijesne olujeA vjetrovi

Stojim nepomičnogledajući nekud u daljinutražeći ni samane znam što…Tamni oblacipolako se vukunajavljujući takodobrodošlu mi kišu…Barem nećuplakati sama…Slamam se pod teretomnakupljenih grešakašto poput utegame vuku prema

Munjevitanaoblaka. Opkoljavagradskezidine… Nematračkaistine! Osim –rapidnedepresije. Nigdjeni živeduše… Tek nekižalosniprolaznik. Pognutihramena… Kišobran? Sinonimza bijeg. Od tupihispada… Razjarenognebeskogsvoda… Ujesennemaprimirja. Oganj nassalijeće inapada… Pa kakvaje komesudbina! Lorena Vojtić

Mnogo je vode proteklo rijekom,a voda pamti trenutke sreće,eh kad bi točak vratili nazad,al’ voda teče, da čuje neće. Možda je ovo pravi trenutakda svaki

Dok gledaš me u očiVidjet ćeš sunceKako se probijaKroz kapi kišeI pojavi se dugaSa najljepšim bojamaIzgovori moje imeOnako da zadrhtimDodirni moju kosuOčiUsneNek svugdje tvoji tragovi

Idem sporim korakomdok prisjećam sesvih onih danai korakakoji vodili suprema ovome danas,prema praznomeprostoruu kojem prevladavasamo ona nekateška koprena sumaglicesatkane od najfinije tugedok srce ubrzavasvoj ritamna

Nisi dijelomovih muka. Ne vidiš,ne čuješ. Alarm,uzbunupred kraj. Jedvicesi ovdje. Ganjašboce idimove. Nije tistalo domoje tuge. Egoizam –prevladavau arterijama. Samo,neka jetebi dobro. Ostalimakako bude. Po

Njen pogledUvijek je bio zagledanNegdje u daljinuU odrazu njenih očijuBilo je nešto čudnovatoKada bi te pogledalaOsjetio bi mirMore ljubavi prema svimaToliko toplineA opet su u

Hodam po poljanamarazrušenih snovadok bosa mi stopalaranjavaju krhotineizgubljenih nada,a suze padaju naizmaglicuraspršenih osjećajanošenih ledenimvjetrovima stradanja…Hodam po cestinekih davnihzaboravalutajući betonomispucalim odzaostale tišinekoja sa sobom vučesamo boldok

U Muzeju anđelapada kiša kristalna.Smoči li im krila,tko će ih osušiti? U Muzeju anđela stanujuboje bijelih ovčicai biserja s Ohrida,ne crnila sipa i ugljena. Na

Ne vidimsvjetlost. Niti izlaziz tunela. Muljseže. Ka umu. Gušim seu glibu… Novoga –pokušaja. Ispravnihnamjera. Mudrostii dobrote. Nisamhtjela… Još većipakao odprošloga. Ali očito… Jedino štomogu imati.