Poezija

Dođu tako ti danikada uspomene ne mogudržati dalje od sebema koliko se trudilagurati ih u tamne zakutke umaod kuda su počele izviratirastavljajući ionakopreviše putaspajano srcetjerajući

Neki ljudi vode ljubav,ali ti…s rukama na mom telu,pisao si pesme šlagom.Usnama si pisao poeziju.Zadrhtala sam od tremekada su tvoje usnedodirnule moje.Volim te, onoliko kolikone

Ima nešto u tvojim tužnim očimaŽivi kamen, dugovječna težinaViše mrtvo nego živoNešto kao pepeo trulo i sivo. I te crte u kutu oka tvogOdraz životnog

Dopustit ću da uz mene hodašSamo pazi,Možda sam kamen na toj cesti.Možda dopustim i pogled,Al’ ne i da se pogledi sretnu.Neću dopustiti dodir,Mogao bi krila

Kao usamljena golubicaKoja je živjela u kavezuKakav je osjećajKad živiš zarobljenaA imaš krilaStvorena za letŽeljna ljubaviDodiraI dogodi se trenutakKada vam netko otvori kavezI sada trebate

Drhti strast od pamuka,dok pjesma altove prelijeva,i svod se od sebe rastavi.Grme jecaji kao kandže osnažene,a u mulj zamotana ja se čudimi pitam se jesam

Ja sam samo olujanastala od sivilakišnih oblakašto ploveprostranstvom odnebatražeći pogodankomadić zemljeda zalije gasvojim suzama… Martina Kopić

Samo je trebalo da volim  a ni to nisam umela.  Trebalo je da budem  osoba vredna tebe,  a ni to nisam naučila.  Samo je trebalo da volim  a ni to nisam

Dođi,pojavi se nenadanoNa ivici mojih snovaNa kišno toplo jutroMolim te,čuj šapat moga zova Na obzoru pojavi seI ne moraš baš ništa rećiSamo šutiRiječi će same

Promjeniti moju ljubav prema tebiSve osjećajeKoji si u meni probudioKada više nisam vjerovala u ljubavTi si me učio korak po korakKao malo dijete kad učiš

Uzela sam kist uruke,a boje stoje mitu na dohvatdok pravilnimpotezima bojimovu svoju maskušto svakodnevnolijepim je na licene bih li seuklopila…Boja nije spremnai cijedi se niz

Gospodari smo neizrečenih riječiNapisane pripadaju svimaVizionari zar pred zbiljom kleče? Etui smo repatica i kometaGeneracija Z, robotika plača,Grad grijeha, kas dorata. Hrabrost smo rijeka i