Poezija

Koji se činio tako običanPostao je sveSamo ne običanBio je drugačijiOd svih dana u mome životuOd buđenjaBrzog ispijanja kaveI kratkog promišljanjaI svemu što sam jaTko

Nestala su jutarnja buđenja,Sa prozoraKomšinska časkanja,I vesela ulična pozdravljanjaKoja su glasnim povicimaPlašila ptice sa grana. Nestalo je udaraca dvorišnih kapija,Sa tavanaTihi koraka i škripe podnih

Biježim iz ovoga paklašto nenadanou njemusam se našlavlastitom voljomi postupcimakoji vodilisu me na rubod samogaponoraniz liticusvihkrivih odlukatjerajući meda idem idaljeupornošću svihaveti kojeovim putemkrenule suprije meneBježimi

Žena je magnolija,cvate dok još snijeg ljubi zemlju,hrabra da bude prva pjesma proljeća,nježno tvrdoglava u svojoj bijelojtišini.Ona je breskva,koža joj miriše na sunce,duša joj sočna,

Rastjerujući –malodušnosti. Razmišljam oblagodatimasmiraja bića.. Pjevušećiuspavankunesigurnosti. Blagoslov se –slijeva iz visina. Krasi mi trepavice –kristalnom titravosti. Svjetlucavim nitimasavršenog spektra.. Koračam svetimtlom u Gradini… Ničice prigibam

Ti si posebno čudo u mome životuČudesno nas je Bog spojioNaučio si me kako da prepoznam oku nevidljivoKako da osluškujem glas u srcuTiho najtišeDa zatvorim

S jeseni kada se oblaci presvuku,A vode sa okolnih brda sliju,Dok se vjetar sa krošnjama daviNestajalo je rupčaga i potoka,Sve je prekrila velika voderina. Kroz

Ja sam pjesnikkoji riječimaliječi vlastitu dušukoja krvarisa svakom novombolišto taložise poput muljakoji pokušava meodvuči na dnosamo što on nezna dariječi postale suutjeha,nadada jednom ćebiti boljezato

Ti si slap uzburkan što  juri nizemotivne litice,svaki tvoj val kamen olako zaobiđe.rane na tom putu biserima brišešTi si lopoč kraj brze rijeke,Ona te nikada

Novo jutro, novi danMoja peripetija snova i dalje je živaAli neopostojana otkako tebe nema Prirodna nit koja i dalje je u meniTjera me da razmišljam

Prožima me besmisao. Iskrivljenarefleksija.. I sjene umislima.. Nedostatnostkonstantno –ubija u pojam. Više nisamidentična… Sebi slična,autentična.. Pokatkad se nitine prepoznajem. Odmah moram odgonetnuti.. Svrhu svogapostojanja… Dok

sjenica malaispod mog balkonajede sjemenke Anada Kotorac