Poezija

Za vrijemehrvanjas unutarnjimdemonima,znatiželjnoproučavamefekt domina. Čemu ovamagična borba? Nokautira menerazgrađena,sumporasta,omaglica uprekomjernimdozama. Preočito je. Voštana sammarionetaagoniziranja,svučenaposttraumatskimstresnimporemećajem;koja prebirepo fragmentimaprastare manijementalnog sloma. Godinama megoni legija-neodoljivo jaketendencijeka krajukrajeva. Stradavamošamućenakoleričnimfrakturama;novostvorenogbarutamisterioznihrazmišljanja. Desetljećimabolujem

Hodam tišinom…Hodam praznim koracima.A vrijeme je,poslije ugašenog noćnog i prije buđenja jutarnjeg.Razmišljam dugo,bez cilja, između.Moj pogled je zamagljen.Pitam se, što li to razlijeva boje s

Sve jeseni mirišu na tebe.I sve kiše hladneu džepove kaputa mi stanu. Od olova mi neke teške kapi,po vrh usni bride.Zaustio bih, al’ ne mogu.Ne

Ljubav koja ima sto licaSto životaIzmjenjuju se ljudiRazni gradoviPruge koje me vode nepoznatim smjerovimaSvugdje sam bježaliPokušavajući zaboravitiLjubav negdje u meni zaključanuNjen se odjek tako glasno

Slušaj, kako otkucavaju minuti.Tvoji su, i moji, svačiji.I sve negde žuri, a mi ne žurimo.Pogledaj na dlanu mi istetoviranoime ljubavi ono tvoje.Ljubav jeistetovirala svako slovo.Otvaraju

Umorna samkao vječiti putnikkoji putujecarstvima snovatražeći nekogbilo koga, daolakša korakovaj mojumoran.. Umorna samod traženjai nalaženjasvih pogrešnihputeva.. Umorna sami poželimda samonestanem,ali ondaustajem ikrećem iznova.. Umorna samkao

Ne tišti me, ne guši,u ne prilicirađam se ponovo.U istoj magli,u istom mrakuna svjetlostprivikavaju se oči.Slušam vrisakglasniji je odnovorođenčetatek izašla na ovajzbunjeni svijet.A oni saginju

Čuješ li vrisak mjedene duše?Taj poznati zvukodzvanja kao jeka.Vapaj ispružene rukekrije se u utrobi živog pijeska. Slušaj svjedočanstvonapuštenih sjena,što zidovima paradiraju!Krupnim koracima gazeususret sumnjivim zagrljajima.

Koračam po ledu istine tvojeOko mene rulja povici paroleMi nećemo dalje ovdje nam je boljeMakar pili čaja iz ledene šolje Kočijašu za me upregni saoneKad

Nedelja draga kroz dan se vuče,dok se ravnicom prolazim leno.Daljinom zvono sa crkve tuče,kroz vreme mirisom davnim pleteno. I gledim u žito zlatom istkano,iz njega

Polazile su godina za godinomA ja sam te vjerno čekalaI kad bi svatko odustaoKad bi se nada gubilaU meni je postojaoTaj tračak nadePlam koji je

Glas galebovaodzvanja daljinomnagovještava susretdva davljenika kotrljamo balvanomod jučer,držimo se pogledomza danas,naziremo ostrvio. Možda je to sutra? Neizgovorene riječirazapinju tišinom. Dijana Uherek