Poezija

Kao opomenu,odlučih da prešutim.Nesvjesno,šutnjom protestiram.Tvoje riječisamo vrtlog.Nijemi film.Svjesno gubim dar govora.Slijedi muk.Opetovani govornikkao pitom korovizmeđu nas. Marijana Šimić

Bučna osamljenost oktobarskog jutraDoziva pozlaćenu bijedu surovog danaStidljivo sunce krišom sipa so uSlomljeno srce jesenje ženeOrahovo lišće palo u zoru šuštiGonjeno vjetrom, koraci sporiPlodovi bola

Bože, zar je ovo završna stanica? Čak je i individualni opstanak upitan. Povrh preispitivanja motiva skandaloznog odbacivanja,gusti je smog zvonkim šuštanjemantraksa ispunio škrinju počinka. Disperzivno

Moje je mjesto pod suncemPanonija zlatom vezena,Korijene dugo tu puštam,otkrivam davna vremena. Moji su stihovi jasni,protkani šokačkom sjetom.Pod zvijezdama našla sam mjestoi vezu sa šokačkim

Zimski dugiI hladni daniTrebajuRameTrebajuRuka milovanjeTrebajuPoljupce sočneDa ljubav ohrabre Da prigrleHladne zimske daneDa srce utopleI pogledeNa bjelinuSviknu TrebajuLjubav pravuKoja će riječ svakuU cvijetak obojitiI pričom dočaratiLjepotna

Ušao si u moj životsnažno poput vjetra,jer ti si bio vjetarkoji je u meni rasplamsaonajljepše oluje emocija… I znala sam da ćeš otićia nisam ti

Plovimkroz paperje oblakana krilima ljubavi.. Nebo se plavi,a traci sunca,milujumoje uzavrelo srce.. Gledam te u tišini,jer riječinam nisuni potrebnetišina nam je dovoljna.. Ionako nemam riječida

Jakoj ženi teško se praštaju slabosti i mane.Loši dani i ta psovka koja joj se omakla iz damskih usta.Kada se ljuti i boji i kada

Dođi, pozovi me pjesmomda tišinom probije se zvuk,prođi tamo gdje jesmopoznat ti je taj put. Ostavi zapetljane konceu rukama što mrsiš,kao zoru mjesecsvoje obzore pusti.

Vrijeme jeda otvorim prozor,da oblakom samoćerazbijem daljine,glasom uhvatimljudske razgovoruše,tabanima utabamputove znatiželje,potražim istinuu njegovom likui vratim se jača– svjesna sebeu zemaljskom postojanju… Dijana Uherek Stevanović 

Malena vrijedna sitnica može promijeniti svijet na bolje,ukoliko je prati trud i malo dobre volje,iskreni osmijeh zaista čuda stvara,kad čovjek shvati da od života nema

Ja poklanjam ove misli jer bi reči bile suvišne,ove misli su dovoljno jake da svaku njenu boru ulepšajui ponovo mladom učine. Ja poklanjam ove oči